Foto Pedro Divas
Depiliram noge da budem glatka ako se ikada više sretnemo.
Vrli je na sastanku sa možebiti budućim strateškim partnerom.
Leptirići u trbuhu pri pomisli na njega? Kakvi leptirići – probavne smetnje!
Sranje! Ovo čerupanje prepona stvarno boli! Brežuljak ću obrijati. Da napravim munju? Srce? Da pustim samo tanku trakicu? Trebala sam ići profesionalcu.
Zvuk otključavanja ulaznih vrata. Brzo skačem i zaključavam vrata kupatila, tek su mi prošle masnice. Na brzinu zavšavam posao. Vrli kuca.
Molim? – ja.
Otvori. – on.
Neću. – ja.
Smije se, gad. – Onda ovako: imamo gosta. Familijaran čovjek, ponašaj se u skladu. Ostaje na večeri. – izlazi iz sobe.
Telefonski naručujem večeru, nemam ni najmanju namjeru mijesiti fuže.
Oblačim se.
Ni ne traži njegov broj mobitela. Nećeš moći izdržati a da ne gnjaviš.
Stresti ćemo se ujutro, šta napraviti u te tri sekunde? Stotinu trisekundnih rečenica, a glas ne izlazi. Osjećaj kurca koji se ne može dignuti.
Silazim taman na vrijeme da dostavi otvorim stražnja vrata. Otkrivam folije sa jela i vilicom razmazujem po štednjaku, sudoperu, radnim pločama. Ne zaboravljam poprskati zidove i pod. Ulazim u blagovaonu skidajući pregaču, šminka i frizura savršene (pogledala sam priličan broj američkih filmova). Nakon upoznavanja, domaće večere i friško ispečenih kolača familijarni mi pokazuje slike svoje familije. Gledam ih s oduševljenjem; žena ko žena, ružičasta bebica, slinav dječačić. On gleda u moja koljena, koja se, naravno, slučajno vide.
Bacam brz pogled na vrlog; oči mu se smiju na mene dok riječima hvali sposobnosti svog gosta, u obiteljskom i profesionalnom smislu. I on kuži da su više poslova sklopile vjerne supruge nego svi planovi i projekti. A ovaj naš možebiti strateški partner i više je nego i očigledan.
Vrlom zvoni mobitel. Javlja se i ispričava nam se; ovaj razgovor je vrlo važan i vjerojatno će potrajati. Kako za sobom zatvara vrata radne sobe, tako familjarni polaže svoj znojavi dlan na moje koljeno. Ljubazno se smiješim i mičem njegovu ruku.
Reci mu ne i kad misliš da ne možeš izdržati. Neka jedva čeka sljedeći susret.
Ustajem sa stolice i vrteći bokovima ulazim u dnevni boravak. Prati me. Sjeda kraj mene u raskošni naslonjač. Stavlja ruku preko mojih ramena i dahće mi u vrat. Kultura mi nalaže da pružim minimalni otpor. On me osvaja svojim umijećem lizanja dekoltea (ovo se sigurno zove taktika žednog psa!), ja šapćem kako nisam s nijednim od kad sam se udala, da bude nježan samnom. Vidim, doslovce vidim kako njegov ego raste, zajedno sa prednjom stranom njegovih hlača. Otkopčava patent i jasno vidim da hoće da mu ga popušim. Ali ja sam fina dama, ja to ne radim. Uz moj molećiv pogled odustaje od prve namjere i podiže mi haljinu iznad bokova. Sranje! Nisam se ni trudila obući gaćice i on se istovremeno divi mojoj novoj frizuri i čudi mojoj čednosti. Hej! Ova frizura nije namjenjena tebi! Kao ni moja bezgaćnost! Šapćem da sam ga vidjela s prozora i skroz se izbezumila od želje. Vuče me na sebe. ´Bem ti mater! Dobro da nema bog zna kakvu batinu; ne sjećam se kad sam zadnji put bila ovako suha! On se raduje jer je valjda zadovoljan mojom nevinošću. Potpomognuta njegovim rukama na mojoj guzi jašem ga skroz polako.
Hoće li me sutra pozvati na kavu?
Koncentracije malo, molim. Počeo je crveniti u licu, a ja šećem s Brunom ruku pod ruku.
Ooh… , kako si dobar – šapćem mu u uho i pratim linije tapecirunga na naslonjaču. Malo brže, tako si jak – šapćem. Daj svrši više!
Svršava i gleda me u oči, ja se zaneseno smiješim: Ju te san se zajubija, druge ne bi poželija, cesarica kad bi bila.
