|
|||||||||||||||||||||||
10. prosinca 2002, usidereni, već drugi mjesec, na sidrištu Kwanda baze, Soyo, na ušću rijeke Kongo, po čijim su brzacima, daleko na sjeveru Caterine Hepburn i Humprey Bogard s "Afričkom kraljicom" bježali iz katoličke misije. Toplo i sparno, a tijelo samo traži hladovinu. Obavljao sam na mostu svoje dnevne birokratske obaveze pod utočištem blagodati što ga pruža klima uređaj, gledajući davno nasukanu ciparsku "Evangeliju IV", razmišljajući kako je morala izgledati ta akcija, kad je grčki kapetan pokušao pobijeći iz luke Soyo, pod žestokom vatrom Angolanskih pobunjenika. Na kraju je svom snagom završio na sprud i tamo se zapalio, pa tako ta olupina, puna rupa ispod i iznad vodene linije stoji već desetak godina. Što je s posadom bilo, to vam nitko ne zna reći. Tužan kraj, no i to se događa.
Kako u tom rukavcu i na jednoj i na drugoj strani žive ljudi u svojim primitivnim selima, bez vode i struje i ikakve zaštite, tako je i komunikacija među njima česta, jedinim prijevoznim sredstvom koje im je dostupno, kanuom, ... na pariće. Tko ima vanbrodski motor (a takvi su rijetki) on je kapitalista, te jedan od utjecajnijih ljudi u selu. Jedan od takvih bio je i Antonio Figueirdo Kwame. Kojega je rođak sjekirom ubio radi dijela stare obiteljske kuće, pa je Kwamin brat morao uzeti i Kwaminu ženu i Kwaminu djecu na skrb, s istim pravima i obavezama kao što ih ima i njegova vlastita obitelj. A Kwami je selo priredilo velečanstven sprovod, napravivši mu kaselu u obliku električarske kacavide, jer je Kwama bio električar u Angolanskoj vojsci. Grob na plaži su mu kopali ni više ni manje nego sedam puta, jer su šest puta na neoznačenim parcelama pijeska nailazili na tuđe kosti. Dakako ni Kwamino posljednje počivalište nisu označili ničim, niti križom niti električarskom kacavidom. Brat Lembe, uz udovicu i pokojnikovu djecu, naslijedio je bratov motorni čamac i ugled. Dakle stanovnici i jedne i druge obale nemaju šanse biti debeli, ma koliko jeli, kad im se čitav život sastoji od veslanja preko rukavca i to u stojećem položaju. Kako svakodnevno oko broda prolaze mnogi kanui, više ni ne obraćamo pažnju na njih, osim ako za malo hrane i pokoju konzervu dođu zamijeniti desetak jastoga, brdo škampi ili ostalih vrsta rakova. No baš toga dana, kad sam ispunjavao brodski dnevnik, tekućim informacijama, ugledah dvojicu lokalnih mještanina u kanuu. Sve to i ne bi bilo toliko zanimljivo, da jedan od njih nije bio čudno odjeven. Uzeo sam kanoćal i uvjerio se da je tako. Naime umjesto, kao i obično, da je do pasa gol ili odjeven u dronjke, crni Angolanac bio je kompletno odjeven u dres hrvatske nogometne reprezentacije, a da iznenađenje bude još kompletnije, na leđima mu je ispod broja 9 pisalo "Šuker". Odmah sam otrčao do kuhinje, uzeo dvije konzerve sardina, pa u kabinu po foto aparat, a odtle ravno na krmu kuda je Šuker prolazio. Zviždukom ih pozvah, potom darivah konzervama i zamolih da mi poziraju na trenutak, što su i učinili, a zatim se uputiše put svoga sela, veslajući parićima po mirnoj vodi Konga.
Izgleda da su naši nogometaši cjenjeniji u svijetu, nego kod nas. Malo dalje od Soya, u isto tako Angolanskoj enklavi Cabinda, na jednoj kući stoji grafitom, uz Bechamovo, ispisano ime, nikog drugog nego Marka Viduke.
Možda bi se našao i još pokoji hrvatski sportaš kao idol, a možda bi Ottttto Barić mogao konzultirat angolance kako da od dobrog materijala skroji dobru reprezentaciju.
Poslano 5.03.2003. Fotografije: |
|||||||||||||||||||||||
- Detalji
- Tonči Štokov
- Pisanje mora
- Literarni akvarij
- Hitova: 8699








