...bilo je to davno još u šestom mjesecu junu kad se jedna grupica austrijaca odlučila spustiti na lijepo naše more i ostalo nakon što je cjelovitu zimu preslušala hvalospjeve o Ťcam bekuť cro-tourismusa i to. Nakon što smo zahtjevali od njih da dva puna mjeseca unaprijed brižni kažu koliko noći, kupaonica-da-ne?!, pogled more ili zemlja, 20-150 dem itdalje, odluče se oni za dolazak u fishermens selo Zol i stalno ponavljaju : vi ar luking fouvard to aur holidejs (poslije će se pokazati da u biti niko nije mario puno što to u biti znači... *vidi znak kad dođe rasplet). Taj kod kojeg su austrijci trebali sprljati lancune jedva je dočeko!

Dva mjeseca je dolazio, dosađivao, pregovarao i nagovarao da ih upravo kod njega sparkiramo, pa je tako i bilo - a kako i nebi kad je u Zolu sve rasprodano do kraja kolovoza, a ovi dolaze drugoga i ostali bi kažu do desetoga; problem je jedino što žena u ovoga baš nekako u te dane "mjesečari" pa i nije siguran hoće li on biti pri sebi tada ili ne, međutim pristao je probati. Kako je hidrogliserska veza Trst - Zol baš ove zime ukinuta zbog nekakvih kozica na palubi, morali su se ovi spustiti automobilom bez klime. Možda im je i auspuh preglasan ali ne smeta im uz Alpajn radio koji u MC-u moraš iovako platiti (šefici) bez obzira bio on u standardnoj opremi ili ne, ili možda nitko nije siguran pa bolje da platiš na vrijeme nego da te kasnije ganjaju da si im ostao dužan ni kriv ni dužan. A žena A. što uvaljuje vozičeke išla bi odmah živit s tobom i tvojima koliko te zavolila dok si tamo sa buštom i čekaš bogznašto, a iza tebe još pedesetak istih strpljivo čeka da ih A. uzme u svoje ruke i zavoli ko nikoga do sada. Makar bi se u kvalitetu od tridesetisedam maraka po osobi po danu moglo svašta očekivati - u Zolu baš i ne. I tako dok je marka bila 4 svi su bili hepi (čak se i rimuje) čak su i austrijci skužili stvar da mogu dobiti u piceriji šest, a platiti pet. Problem je u tome što je navika u nas da platiš šest, a dobiješ četiri pa se ti žali ako imaš kome, ako ne isto dobro jer će takvih biti još koji kad jednom to dožive ne vraćaju se više; pa ćemo valjda prestati kad preveslamo svih - pa bili oni ronioci, atletičari, surferi ili ne.

Jer u biti ronioci (čitaj slovenski potapljači pošto je primjerenije jer se svako toliko netko potopi bez obzira na sve i sva, opremu, bovu, sve haj-levl; pa nemamo valjda bez veze de-ko, pamti Pula) traže samo pljugu i čak ne mora biti jeftina tako ako bar rigaju da rigaju kvalitetno, a pošto rigaju često nema potrebe da jedu dijetalne menije koji se ovih dana nude u Zolinim hotelima; riba i samo riba i to ona niskokaloričnodrugorazredna spremljena na Ťbogtesačuvajť način od schieffova naših sveznajućih. Kako smo počeli sa austrijcima možemo se malo vratiti na njih pošto su sržibit svega, a kako se ono kaže: da nije bilo njih ne bi se vjerojatno ništa od spomenutoga ni desilo obzirom da se to kod nas ne može i ne dešava, samo pokoji čovjek s vremena na vrijeme skuži stvar i to još po svim ovim vrućinama kada misliš da će ti se utroba okrenuti za 360, a niz čelo curi znoj ko kad doživiš orgazam samo se u ovom slučaju ne moraš mučiti jer sunce napravi sav trud dok se ti topiš i skidaš kalorije kao Sindi Kraford na kazeti koju je snimila samo u malom debljem izadnju jer ipak ne bi bilo fer da svi izgledamo kao ona - ko bi nas svih tako dobro platio...

Možda i netko od tih austrijaca izgleda ko Sindy (mislim na ženski dio publike, ne) ali kad sam ih vidjela sve mi je bilo jasno: prvi koji je stigao, a čekala sam ga do jedanaest sati navečer ko mona na rampi da se čovjek ne izgubi mada je već sedmi ili neznam koji put u Zolu, i to van radnog vremena jer iovako se prekovremeni ne plaćaju, a da se čovjek izgubi i stvarno nema smisla - kaže moj šef koji apropo nikoga nije nikada sekundu duže čekao nego što je trebao nego bi se pametan dogovorio za sutra ko normalan svijet; kad ono na registraciji oznake najbolje od najboljeg: W * NIKE - 007 ?! Ma nije mene zbunilo ono nike nego šta će mu koji kurac 007; pa nije Đejms Bond radio u komercijali za nike niti je nosio nike patike, ali bog će ga znati. I taman da ću ga upitati što mu to znači kad mu se neki auto naguzio na vrat:ťšnel, šnelť derao se drugi austrijac koji nema veze sa ovim prvim, a tablicu mu nisam ni vidjela pošto je bila noć. Uputili se mi tako do našeg cilja gdje bi ovi austrijci trebali kao prenoćiti i ostati pet do šest dana kažu ovisi kako se budu kvalitetno, i da li će biti vrijeme i da li će hrana biti, i da li će usluga biti, i da će tečaj biti .... kad mi se u trenutku upalila lampica i skoro da ih ne pošaljem u .. ali nisam i bolje da nisam jer se kasnije ispostavilo da je ipak nejveći negativac bio dotični W. kojega bolje da i ne spominjem u pozitivnom smislu jer kako se ono kaže on za mene ne postoji više bar dok mi ne ustreba, a da nema žive duše koja mi može dati jednu ruku. Prešli mi jednu gradsku rampu, pa drugu, pa jednosmjernu i taman da ćemo se parkirati ko ljudi (pošto je bilo dogovoreno da dobiju svoj parking dok su tu?) dođe do nas neki polunarkoman navodno organizator erotik-partija : ŤKoji kurac ste se i vi nasrali ovdje. Pa šta pizde ne vide da nema mjesta za sve duše koje idu u raj!?ť Mislim si u sebi, a bolje da ne mislim, jer kad mislim samo mi se celulit slaže, pa je li to moguće. Austrijci sad čekaju objašnjenje a mjesta ni za dlaku a kamoli za W*NIKE-007!!

Mislim, ne bi bilo mjesta ni za RI-111-LL ali šta sad? Nitko ne trza, Austrijci stoje i ko da toplu vodu čekaju (zaboravite ovo) krenula ja: prvo maknem vespu, pa piaggio skuter kojega kuhar mislim ionako otplaćuje na kredit, ali šta ću sa Yamahom nekom neznam joj ni broj ni veličinu, a vlasnik čini mi se još u kacigi na šanku pijucka. I tako smo mi uz dužno strpljenje austrijaca i dobru volju Ťerotikmenať uparkirali njihov automobil koji je bio prenakrcan - bila to hrana ili ne, nešto je smrdilo što bi i lako mogli biti o kontejneri pošto smećarska služba to radi samo jedanput na dan pa bila sezona ili ne pa bilo smeća ili ne pa bilo 40 stupnjeva ili ne. Zanimljivo, rekla sam sama sebi i pokušala očima naći W-a koji je navodno tu negdje, a u biti nema ga nigdje - ko da bježi od nečega ili nekoga, a novodno priča se da je imao neke fobije od roditelja ko klinac pa sad ima problema u odnosima s ljudima pa se zato dao u turizam da se ne sekira da će ikoga sresti ili nedajbože poslužiti. Austrijci čekaju.

I napokon evi ti W-a, lanac oko vrata od 1000 marona, raskopčane košulje boje autotrolejskih bakula, i ručnog prstena da ga istog časa na čelu možeš osjetiti. Pa će:ť a vi ste a ha, hm, nek ti Mile da ključ od trice, a dvica nema bravu samo im reci da znaju!ť Mislim sama u sebi, dobro ajde, glavno da ljudi kao normalan svijet odspavaju pa će sutra sve izgledati bolje (da sam u tom trenutku znala što će se desiti sutra poslala bih svih skupa u tri lijepe materine, a austrijce doma, pošto jadni ni ne znaju što ih ujutro čeka tik kad se probude - sada dolazimo na onaj znak * jer slijedi zaplet pa rasplet pa...). Ajde dobro, odem ja, guten naht bis morgen lojte, šlafensi gut i to sve šta ide u takvin prilikama. Čudnim čudom tu sam noć prospavala ko bubica, mirno, bez snova koji bi ukazivali na burnu sutrašnjicu; ujutro kava i to ona sa kofeinom pošto kad ju svekar skuha dobiješ vodu koja nema kofeina, a ima malo mirisa kave, a tek kad staviš mlijeko sve ti se razbistri pa dobiješ mlijeko sa dodatkom boje nesuđene kave i to još hladnu skuhanu u šest i pol po njegovoj uri, ali ne i po našoj, ma da. Spustim se ja i počnem raditi kad ...*... doleti lik koji je bio zadužen za pometanje i to sve skupa: Ť...čovječe puko mi je kurac. Ne želim više za nikoga rintati po cijele dane, a još mi ni plaću nije dao a sada su ti (pazi: su mi!!) gosti na terasi i nema im ko dati doručak!!ť Muk. Pogledi. Pitanja koja nisu postavljena imaju već odgovore. Kiša lijeva. Bura dere i jača. Noge mi protrnu u desetinki sekunde.

Slušam, slušam i kao da sve prolazi kroz mene.

Kažem: "Pa dobro ko je ovdje lud ili ne živimo na istom planetu ili..." - pljuvačka mi zapne u grlu i zakašljem se. "Čovječe jesi ti lud; pa dva mjeseca nagovaram te ljude da dođu, a tebi puca kurac kad je gusto!?"

A onda si mislim možda ima i pravo jer u biti ni ne znam cijelu njegovu situaciju pa ne mogu suditi - ali zašto baš danas i zašto baš meni i mojim austrijcima - a uz sve to još sam i mjesečnicu pokupila onako usput pa sva sreća da nosim tamne hlače pa se posljedice nisu vidjele, ali su se zato osjećale i to vlažno. Bez puno daljnjih komentara zatvorim kancelariju i krenem prema ljudima da im makar dva jaja na tvrdo skuham i mislim si u sebi tko zna možda i nije sve tako crno ko što se čini; a kako nije čovječe, ljudi Ťginuť na mokroj terasi i ko jadnici čekaju kofeina i malo nečega da pregrizu. Dođem gore, kad evo ti njih sa najlonskim vrećicama. Vidjeli oni i skužili prije cijele naše domovine da je odnio vrag šalu i nabavili sebi u lokalnom šopu klopu rade sebi švedski stol ispod mokre tende i na stolovima bez stolnjaka, a kamoli nadstolnjaka - kad im neće drugi za 37 maraka poslužiti i doručak - pomisle; valjda je bila zabuna i to ipak nije bilo uključeno u cijenu.?! Sve je bilo rečeno i vidljivo iz priloženog.

I šta drugo očekivati od njih nego: "Bez uvrede, ali ovako nešto nismo dugo, zapravo nikada nigdje doživjeli i mi odlazimo."

Bilo je to to. Sve. I previše. Prilagođeno trenutku.

"Suosjećam s vama i potpuno se slažem s odlukom" - kažem ni sama neznajući gdje zapravo da gledam i da li stojim na nogama jer ih u tom trenutku nisam osjećala - zbog menge, bure, priloženoga.

Oglasio se u tom trenutku i glas savjesti onoga dotičnoga kojem je upravo danas "puko kurac": "Ipak bi im mogao skuhati kavu da ne odu ko prosjaci i sinovi - kave bar ima!"

A austrijci čuvši da stiže kava ozare lica i pomire se sa situacijom. Ipak su civilizacijskog porijekla i mada su upravo ušli u ne-civilizaciju zadržali su kontrolu (pokušajte zamisliti što bi Štimac napravio da se našo u takvoj situaciji - 20 bi ih dobio zabrane, mislim utakmica?!).

U svemu ovom naravno glavne prste ima W koji je odjednom nedostupan na svoj gsm, a kad sam ga konačno dobila kaže ugostitelj, direktor objekta: "videl san ja još sinoća da oni nisu bili kuntenti s kamarami, a ča ću in ja. Neka niš ne plate." - i ode linija, odnosno on ju je prekinuo ko da su mu javili da nema majoneze u kuhinji i kad bude mogao neka donese dvije tube i to "light" jer je rjeđa pa se manje troši, a oni šparaju na svemu pa tako i na doručku. Bez teksta poklopim telefon, popijem kavu sa austrijcima i izgovaram neku ustaljenu šprehu dok se ne pokupe i sve ovo ostane samo ne znam ni ja što: prazne sobe u augustu, moja mjesečnica, onaj kome puca kurac,W i austrijci koji će drugi put dva puta razmisliti prije nego okrenu croinfotel: +385.



Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.


Poslano 15.09.2001.

Digitalna fotografija: Natko Stipaničev