tek onako, iznenada, ja,
gotovo niotkuda,
doplutah opet na obalu
snenih vizija.

i gle!
sapet u kristalima imaginacija tvojih
moj pogled ponire u hrpe i sprege dragulja vrsnih,
razasutih, bljeskavih
po tijelima mladih, bezimenih

zovu me sjećanja:
na rujan 72
sunčan što je bio,
dok ronim
sve dublje
listopad 76 već je.
i u trn se prenem
da uhvatim zraka
izbacen na žalo podno litice,
i više ne znam
da li ja to otimam se buri,
koja bi nazad u more da me svali
sto huči i pjeni dolje u stjeni ili ...
to uzmičem široku,
š to tunji i prelijeva po meni
uzgiban jadran cijeli.

sad
otuda stiže,
slutnja,
prepoznatljivog mirisa,
mora i crnogorice
kojih ovdje nije.
pred očima boje...
i kristal u kotrljanju
iza bosih koraka onih
prošlost
tirkizna
nijemo stoji
smijeh opalni
zvoni.


Aleksandar Dimitrijević


Poslano 25.11.2002.