Na dnu mora kraljica i kralj sjedili su u svojim algama obloženim prijestoljima. Do njih se pružao mahovinast sag po kojem je milila kolona račića. Najveći se zaustavi pred kraljem.

- Dobar dan tebi, uzvišeni kralju. Naša staništa poharao je mrak. Sve manje i manje sunca dopire do ovih dubina.

- Da, da, imate pravo. I sam se smrzavam povremeno - reče odsutno kralj Morska Struja. Bio je to isti onaj Vjetar koji je nekada nosio Remedios na rukama. Morska površina i morsko dno bili su jedno jedinstveno kraljevstvo koje je sve više gubilo svoga vođu.

- Oprostite, ali izgubili smo najdražu kćer - jecala je kraljica.

Odvezali smo se od bove i pustili Eola prema Ižu. Uvijek se vraćamo milim mjestima. Jedra su spuštena. Miruju dok prolazimo kroz Proversu. Voda je prekrasno zelena i pušta pogled sve do morskoga dna. Okrećemo se oko sebe da po zadnji put obgrlimo sve otočiće što su ustali iz mora. Tu, u samom zaljevu ugledali smo kuću i ljude koji su pekli roštilj u dvorištu. Još nikada nisam čula da ljudi imaju nastambe na Kornatima. Koliko još iznenađenja kriju, neizbrojeni otoci. Možda niču iznova svaki dan. A po noći spavaju u kraljevskim odajama.

kasno poslijepodne
nakon najsporijeg jedrenja
ljudi se uvijek vraćaju sporije

Iž se razgalio pred nama. Obujmit će nas i ovu noć u svojoj luci. Danas je posebno tiho na otoku. Nema velikih brodova svezanih na doku. Birtije su poluprazne. Ljudi se prepuštaju lješkarenju.

Krenuli smo u konobu na večeru.

- Molim vas kavu s mlijekom.

- Onakvu istu kao i prekjučer?

- Ah, da. Najbolju na svijetu. I neku ribu.

Kao da smo se nakon dugog izbivanja vratili doma. Ljudi nas prepoznaju. Znaju što volimo i kako se smijemo.

Predvečer smo se uspeli makijom obraslom stazom do vrha brda. Posvuda kameni zidići oko nas. Sjetila sam se tete Jake i kako je s osamdeset godina preskakivala zidiće noseći u naramku šiblje za peku. Držali smo se za ruke i maštali kako ćemo jednoga dana doći živjeti na ovaj otok. Jednom kada ostarimo i pronađemo neku luku samo za sebe. I svaka kuća koja je nicala pored puta rasplamsavala je maštu. Jedna crvena (tko bi pomislio da na moru postoji crvena kuća) na samom zavijanju staze. Kako je divna. Malo je trošna i raspada se. Sigurno bi je vlasnik prodao. Nekoliko koraka prije crkvice na vrhu, sakrila se među zidiće i žbunje “Inga”. Najčudnija kuća na svijetu. Sva od kamena, ali kao da nije zidana. Više sliči malom bunkeru. Kamenje je potpuno neobavezno nabacano. Na vrhu je izvješena tabla “Inga”. Srca su nam zaigrala. Kako pronaći vlasnika ovakve kuće?

Ušuljali smo se u crkvicu. Potpuno je napuštena. Nema ničega osim ostataka oltara i neke čudne špage koja se objesila na ulazu. Dohvatila sam je i povukla nekoliko puta. Pa to je zvono. Ding! Dong! Do viđenja Iž. Ovo je najljepši način da se pozdravimo.

Nitko nije rekao Remedios da ne smije plašiti malu djecu. U zabačenom dvorištu, gdje se raširila sjena stare kuće, sjedila je djevojčica s lutkom u ruci. Prosula joj se slama iznutra i ona je nespretnim prstićima pokušavala popraviti tijelo svoje najdraže bebe. Remedios sleti pred nju.

- Kako si, dijete?

- Mamaaaaa - povika curica. Strah ju je sustigao.

- Ne boj se, dijete. A što je to mama? - Remedios je obgrli svojim najnježnijim plaštem. Paučina od čiste ljubavi. Bijela, nevidljiva.

- A otkud si ti? - smije se dijete ljubavi.

- S mora. Ja bih htjela živjeti ovdje. Sviđaju mi se vaše ljudske plave oči.

- Ali, ne možeš. Mi ne znamo letjeti kao ti. A zašto si ti tako prljava? Ti nemaš mamu da te kupa? Mene mama svaku večer kupa prije spavanja.

Remedios se pogleda. Blato se skorilo na njenom bijelom prozračnom tijelu. Kako to da sam tako prljava?

- Pa moraš se kupati, svaki dan. Iako to ne voliš. Mog brata mama po dvorištu lovi da se ide kupati.

- Mene more kupa.

- Hi, hi, hi - zamigolji dijete - ali, tu nema mora.

Danas ništa do mora. Nepregledno je i posvuda isto. Puše jak vjetar. Uvijek u istom smjeru. Snažan je i odvest će nas ravno na Susak. Odlučili smo jedriti Susak. Bio to dan ili noć, ne stajemo dok ne dohvatimo pješčani otok.

Sve je potpuno tiho. Šumovito more je tiho. Sunce tiho grije. Vjetar razbija njegove snažne snopove i već postaje ugodno pod njim. Kormilarim. Matija spava i sprema energiju za noć. Zapiljila sam se ravno u pučinu. Ne dam joj da me i ovaj put prevari. Nikako ne mogu prepoznati trenutak u kojem se iz pučine počinje izdizati neki otok. Cijelo vrijeme gledam i gledam, i tek na trenutak odvratim pogled u stranu - otok je već izronio na starome mjestu. Možda je za more potreban ipak neki drugi par očiju.

noć, glasanje delfina

Nismo ih vidjeli. Imala sam osjećaj da su prošli nekoliko metara od nas. Samo su zvukove ostavili. I pobjegli negdje u slobodu.

Po noći se uvijek čini da brod ide brže. Zato što nema otoka koji prolaze pored nas. Svi spavaju. Vjetar nas je snažno šibao i zabio nam se ravno u oči. Počelo nam se spavati.

- Uplovit ćemo opet u Sv. Antu. Nadam se da ćemo uspjeti s baterijom - promrmljao je Matija. Jedva se suzdržavam od sna.

Osvjetljavala sam jedra i vodu ispred nas. Čudno je kako mrak sve proguta. Ničega nema i čini se da ne moram ni paziti hoću li se u što zaletjeti. Onda samo odjednom, tik ispred nosa, izrone pozaspale ptičurine. Jedra složena. Na počinku su.

Privukli smo se i mi umornim spavačima. Bacamo sidro i mrak. Zzzzzz...

sunčana zraka do Suska

Ujutro su nas probudili orni kupači. Praćakaju se, bacaju, skaču i zapljuskuju vodu posvuda. Čak i po našem brodu. Izmamili su me van dječji povici i miris mora. Peremo si kose. Savršena kombinacija: zapadnjački šamponi (Panthen, L’Oréal) i slana morska voda. Kosa je mekana i sjajna. Nikada nam nije bila tako kovrčava. Matiji obično djeca zavide jer mu je dugačka do pola leđa i uvija se. Kao curicama u vrtiću.

Susak se pojavljuje rano na pučini. Onda nas mami, i mami, a mi nikako da stignemo do njega. Ipak, motivacija nam je strašno velika. Na Susku nas čekaju Phyll i Gilles. Obećali smo im da ćemo ih pratiti. Nikada nisam tako ludo plesala kao na njihovom koncertu. Zato žurimo.

u velikom kraljevstvu tuga i jad
galebovi se primiču obalama

Fijuuuuu.... i onda još jedan mali fijuuuu. Pa samo fju. Tek toliko da se jedrilica vuče. Zamisli se kralj. Gleda u daleka prostranstva svojim prozirnim očima. Gdje li je njegova kćer jedinica? A vladarica se pored njega iskrivila da bi mu polegla glavu na rame. Briga ju teška mori. Kralj se odrekao svih svojih podanika i svoga naroda. Samo vrti po dugim rukama nekoliko oblutaka s dna i šuti. A sve jedrilice stoje! Nema više žara i zanosa u koje su uranjale svojim jedrima. I same žele stajati. A nekada bi sidro povukle za sobom koliko su žudjele za Vjetrovim zagrljajima i milovanjima.

- Kralju moj jedini - blago će mu vladarica, njegova jedina ženica - priroda ne može čekati. Vrijeme je da pustiš Remedios kamo ona želi ići. Jedino ćeš je tako prizvati natrag kući.

- Hmrrrrrrrm... - bruji kralj - želim samo znati gdje je. Moram je potražiti.

- Ali tako ćeš je samo uplašiti - usklikne kraljica.

- Hmrrrrrrm!!!

Istoga dana kralj izjuri iz svojih odaja i krene put kopna. Tamo je još jedino nije tražio. Rikao je bijes i čemer. Nemilosrdno je zadao prirodi da pati tu večer.

Kada je stigao na kopno, zemlja se protresla. Ljudi su pobjegli svojim kućama glavom bez obzira. Zasuni su pali na vrata. No, to je još više razjedilo staroga moćnika te on svu svoju zloću otpuhne na pučinu.

Susak u sutonu
svijetleća bura

Nekoliko smo se minuta okretali na crnom i zapjenjenom moru prije ulaska u luku. Oblaci su bili nadohvat ruke. Opet, tako daleki i neumoljivi. Nebo i more priljubili su se u svojoj mrklini i stisnuli nas među dlanove. Nestalo je sveobuhvatnog svjetla. Samo je poneka ljutita zraka sijevala. Ona koja se uspjela provući kroz pukotine između nebeskih prstiju.

U luci nije bilo mjesta za nas. Steglo me nešto u grlu. Dosad sam bila u neskladu s morem, ali sada sam prvi put osjetila kako mi strah gmiže niz leđa od pomisli na noć na pučini. No, nitko nikada neće istjerati išibane pomorce iz luke. Makar se usidrili usred nje. Slične smo manevre počeli izvoditi. Jedan nasmiješeni Talijan ponudio nam je da se svežemo za njegovu jedrilicu. Njegov sin u byboatu nam je odnio sidro i bacio ga nasred luke. S treće smo se strane privezali za kopno. Konopi su se pružili preko nekoliko lokalnih brodica da bi dosegnuli obalu. Stali smo mirno nasred broda da vidimo hoće li sva ta pojačanja izdržati noć. Bura je tresla i njihala cijelu luku. Jedva smo održavali ravnotežu. Pala sam iscrpljena na sjedalo. Ne mogu više. Samo da mi je utonuti u san. Matija je stajao uspravan, promatrao je svaki trzaj konopa i onda Eola kako vraća dodir. Ako nešto popusti milimetar, brodovi će se izudarati kao poludjeli pijanci. Ponekad bi mu pogled nadvisio zidine od nabacanog kamenja koji su štitili luku baš od ovakvih nepogoda. Ali, kako je Susak mogao biti zaštićen, sav je od praha. I promotrio bi pučinu. Mrklinu na crnom horizontu. Plavo oko bi mu zasvijetlilo. Kao da je baterija koja će mu pomoći da bolje vidi. Zatim malo u nebo da se dogovori s neverama i vjetrovima. Sve je to njemu bilo domaće. I bio je jak zato što je znao koliko je slab pred morskim kraljevstvom. Mogao mu je jedino služiti.

- Možemo li na kopno, molim te - prošaptala sam pokunjeno i uplašeno.

- Da, možemo, ali se moramo penjati po svim onim brodicama. Hoćeš moći?

- Sve mogu samo da se dokopam zemlje noćas. Bar malo. Osjetiti zemlju u ovakvim trenucima je kao dobiti doping.

Malo je ljudi bilo vani. Vjetar je ulazio do kosti. Na nekom drvetu stajala je obavijest da se predstava “Mrvek i Crvek” odgađa za sutra. To znači da će naši Francuzi svirati tek sutra. I životinje bi najradije pozaspale na ovakav dan.

Uvukli smo se pod deke i vreće za spavanje. More Eolu nije dalo mira. Bacalo ga je nemilosrdno cijelu noć. Gore, dolje, pljussss. Ja više nisam imala morsku bolest.

cjelodnevno Kopno

Probudilo me sunce. I misao da ćemo danas od jutra do sutra hodati Kopnom. More, kako te volim. Željela sam otići, ne vidjeti, ne osjetiti more samo da bih mu mogla poslije reći koliko ga volim. Spremna sam biti tvoje derište. Ljuljati se u tvojem krilu po cijele dane, trčati po brodu kad kihneš i Eol propadne u valove, šutjeti kad treba biti lijep. Skutrila sam se još jednom kraj Matije. Postajemo jednaki. Jedno.

Susak živi na brdu. Znaju što je bijesna bura. Kuće su uljuljane jedna u drugu. Čudno se spajaju i nadovezuju. Puteljci i uličice vijugaju. Svaki čovjek je radio u svoje vrijeme drugih pola metra cestice. Raslinje je potpuno kontinentalno. Velike šibetine s bjelogoričnim listovima. Cijeli je otok pun paprati.

U podne smo se našli na dječjem igralištu. Među klackalicama i ljuljačkama. Djeca su se igrala u pijesku. Što drugo i ima na Susku? Mi smo sjedili na zidiću i jeli male zelene kruške. Nudili smo ih klincima, ali smo tek tad vidjeli da svi ne govore hrvatski. Neki su pričali engleski, neki njemački, tek jedan dečko hrvatski. Svi su se dobro razumjeli. Čak i simpatije razmijenili. Odmah smo se sprijateljili s Goranom. Ima osam godina i iz Zagreba je. Dođe on Matiji i priupita ga, onako kao muškarac muškarca, - A je li jako bezobrazno ako ja onoj curi kažem da ima lijepe gaćice?

- Ma neeee - nasmije se Matija - pitaj moju curu što sam ja sve njoj rekao kad smo se upoznali.

Mene oblijeva crvenilo.

- Gorane, je l’ ti se sviđa moja cura?

- Super ti je cura, moram ti reći - odraslo će Goran - i moraš paziti da je ne ostaviš.

- Znači, ne smijem je ostaviti?

- Ne, ako je ostaviš, ona će si naći drugoga, a tebi će biti jako žao.

Opet sam crvena. Guram kruškice u usta.

- Gorane, hoćeš li ići vidjeli naš brod?

- Neee, moram doma na ručak. I odjuri. Pijesak se digne za njim.

sve dublje u kopnu
neke druge ptice (nema galebova)

Dugo Remedios nije bila vjerna. Sebi, moru, tišini. Odluči tako ostati vjerna čovjeku - mornaru. Svi mornari žive na moru. Na kopnu imaju obaveze. Tamo im žene kuhaju slasne obroke i premataju novorođene sinove. Uvijek se vraćaju kopnu i uvijek žude za morem. Niti jedan još nije učinio oceane svojom lukom. I zbog neznanih razloga svi pate za tim neostvarenim snom.

Popela se Remedios na prozor spavaće sobe jednoga mornara. Vidjela je kako drži u zagrljaju svoju ženu i miluje joj kosu. Ovila ih blagost. U dječjem krevetiću čamila je bezbrižna bijela štruca. Nije bila sama. Samo prepuštena svom mliječnome snu. Ona je smisao ljudskih života.

Podsjeti to Remedios na njenu kolijevku, na tišinu i morsku pjenu. Pogleda se. Sve do poda pusti pogled. Dugo je more nije okupalo. Zemlja joj se zalijepila za noge. Ako ostane, koraci će joj postati preteški i neće se više moći gibati.

Poslala je nekoliko zraka ljubavi prema usnulim zemljanima i odlepršala u luku, prateći miris soli. Bojala se da je zaboravila put kući.

najživlje groblje na svijetu
Hrvatski Amerikanci

Vraćajući se s najpjeskovitije plaže na Jadranu, odabrali smo krivi puteljak. Taj nas je odveo na sam vrh otoka, među čudne paprati-šibe i vinograde. Mještani su poznati po uzgoju grožđa i kvalitetnom vinu. A gdje su svi ti vinogradi? Nailazili smo samo na grmove malina i kupina i one lude biljke koje su se povijale na vjetru sve do poda. Tek kada smo zašli za jedna vrata, shvatili smo da je loza na Susku jako niska i da je skrivaju iza šiblja. Cijeli je otok bio podijeljen u nekoliko parcela koje su bogataši zagradili prirodnim zidovima.

Puteljak nas je odveo na najizbočeniji dio otoka. Groblje. To je jedini dio otoka koji zaista živi. Optočen najdivnijem mramorima. Parada nadgrobnih ploča i spomenika u kojoj svatko hoće prvo mjesto. Vraćaju se nakon životnog vijeka iz Amerike u tišinu na Susku. Ukrase se mramorom i zaspu na svom otoku. Na njegovom ispupčenju. Na pločama hrvatska imena napisana engleskim alfabetom ili obratno. Kroatizirana engleska imena. Uglavnom, svi se vraćaju svojim korijenima. Možda i previše.

Vjetar se kovitlao i pomalo nas tjerao s tog veličanstvenog mjesta. Nisam sigurna da svi ljudi znaju pronaći ovo groblje. Mislim da se baš mora zalutati, pogoditi neki krivi puteljak koji do tamo vodi. Ako ste zaslužili.

Spustili smo se u selo. Sviraju Phyll i Gilles. Matija mi je stavio cvijet oleandra u kosu.

Vedar je dan provirio. Sunce nad nama cvrlji. Kupili smo puno hrane i pokupili prnje. More pod noge. Treba pustiti Eola u ljubavne igre.

Pučina je bila mirna. Nikada tako mirna. Okretali smo se za sobom da vidimo koliko smo se maknuli od Suska, ali on je stalno stajao na istom mjestu. Vidi se i vidi. Bez obzira koliko se udaljili. To su čari vedrog dana i bistrog neba. Nismo ni zucnuli danas. Voljeli smo se u tišini. Kako smo se mijenjali na kormilu, tako smo mijenjali uloge. Sada ja tebe milujem, a onda ti mene. Pred nama je duga noć. Željeli smo odjedriti do Červara u komadu.

U sumrak smo bili preko puta Pule. Tada je Susak zatonuo u svoju vodenu postelju. Mi smo napravili večeru. Malo obilniju da imamo što jesti preko noći.

Kada je noć već poodmakla, otišla sam odspavati prvu smjenu u potpalublje. Vani je bilo hladno. Na sebi smo imali dvije majice dugih rukava i kabanice, ali su nam brade još uvijek drhtale. Bilo je teško držati otvorene oči. Smanjili smo smjene maksimalno. Mijenjali smo se svakih 45 minuta jer bi inače zaspali za kormilom. Ja sam još i dodatno budila Matiju u njegovih 45 minuta sna da ga pitam što trebam raditi ako mi brod ide u susret. Svako svjetlo na vodi ili na kopnu donosilo mi je novi strah. Sad crveno, pa zeleno, pa crveno blještavo na kopnu. Pazi pličina, pazi brod.

U praskozorje sam se potpuno razbudila. Vjetar je puhao tek toliko da šuška jedrima. Gibali smo se sporo i tiho. Oko nas izvirilo je dosta malih otočića. Gledala sam Poreč u daljini. Matija je čvrsto spavao u potpalublju. Moja se smjena produžila i pretočila u dan. Lagano i neprimjetno, vjetar je stao. Osvrnula sam se oko sebe. Voda mirna kao ulje. Čista bonaca. Eol kao da se duboko zavalio u more. Nije više bilo valova na kojima bi poskakivao i koji bi ga nosili na svojim krijestama. Ustala sam. Pustila kormilo. More me svuda doticalo. Osjećala sam se kao da rastem iz njega. Prvo Eol kao cvijet iz vode, a onda ja - njegov tučak. Najednom sam čula poznat fijuk. To nije bio vjetar.

- Remedios!!!! - povikala sam. To ozračje što se prosulo po morskoj površini, u njemu je bila Remedios. Svuda oko mene.

- Vraćam se doma, ljubavi - prošapta vila iz morske pjene. Mirna. Kada je more mirno, vile iz pjene leže na njemu. Kada je valovito, plešu kraljevske plesove.

- Znaš li put do kuće? - upitam. Srce mi lupa kao ludo. (moja slatka, davna Remedios)

- Naravno. Znaš li ti, mali? - nasmiješi se blago.

- Evo nas, mi smo skoro doma.

- Remedios? Remedios!!!!!! Vrati se!!! - povikala sam. Ali, Remedios se vratila svome domu.

Uskoro je osmijeh zatitrao na mome licu.

- Matija!!! - vičem - probudi se, stali smo. A još samo malo do Červara.

Matija se diže, pospan je. U polusnu pali motor i stane na sjedalo da što prije uoči červarsku marinu.

- Vidiš onu crno-žutu plutaču? - pita me- vozi oko nje i onda unutra u zaljev. Predaje mi kormilo.

- Kud unutra? To je naša plutača? Crno-žuta? - zbunjena sam. Usplahirena.

- Ma daaaa. Doma smo!

svakome svoje

Eol je pristao. Konopi su davno bili pali u vodu. Nitko ih nije vadio i sada je na njima stajala mahovina. Ne smeta mi. Uhvatila sam ih i privezala brod. Doskočili smo na stari trošni mol i krenuli na jutarnju kavu.

Napici su se pušili sa stola. Nismo ih još dirali. Gledali smo se dugo, sa suncem u trepavicama. Onda smo pogledali malo prema Eolu. Pa prema moru. I pučini.

na dnu kraljevstva
sve-mir

Kada se kralj Vjetar vratio iz svoje potjere, kraljica ga je čvrsto primila za ruku.

- Psssssst - zazuji - da nisi ni glasa pustio!

Kralj pogleda začuđeno.

- Remedios spava u krevetu. Umorna je, kaže. Pričat će nam kad se odmori. - blago reče kraljica majka.

- Vratila, kažeš - nasmije se kralj.

Neka danas bude vedar, vjetrovit i dug dan!

Andrea Pisac