Ja sam mala. Rođena sam prije dva treptaja plavog oka, nečijeg, svačijeg. Nošena na toplim bijelim rukama. Majušna bebica. Kako sam sretna - koža mi je ružičasta, zategnuta, orošena sunčevim zlatilom. A valovi, valovi,... moja kolijevka.

Ja sam glatko i sklisko, toplo morsko biće. Zovu me Remedios - vila iz morske pjene. Poželim li nešto, pružim ručice visoko, visoko, a moj otac - Vjetar - odnese me tik pred koljena moje želje. Svaki mu dan podam jednu pjesmu da je nosi sa sobom. I kako je cio svijet zamotan u jedan njegov dodir, tako i moj glas ispunjava vječnost.

Gledam brodove. Gledam oči mornara. Nekima su dovoljno plave da vide moju sjenu na jedrima. Volim im biti blizu.

Kada more prekrije miris noći, spustim se u toplu dubinu i prospem kao prašina preko oštrih hridi. Tiho je. Kolijevka je mirna. Majka nas je uspavala. Ostala bih tu. Ostala bih vječnost. I ne moram više vidjeti svjetlost jer postat ću jedna njena zraka. Ali, ja tako volim plave oči mornara.

- Remedios! Remedios, vrati se!

Moje me nestrpljenje dovelo u Červar jedan dan ranije. Nikada prije nisam bila u tom malom istarskom gradiću. Matija mi je opisao kako da dođem do njegove kuće. Činilo se jednostavno. Jedno dvorište, jedno parkiralište, jedan Matija. A nas se dvoje nismo tako dugo vidjeli da sam već zamišljala kako se cijeli grad sastoji od Matije i njegovog osmijeha. Tu smo večer stisnuli Červar u zagrljaj.

Ne sjećam se da sam ikada prije stala na brod. Ah, barem ne u ovom životu. Matija me odveo Eolu - majušnoj sedammetarskoj jedrilici koja se ljuljuškala u marini. Konopi uredno poslagani, jedra na počinku. Eol je čekao kao velika mirna životinja da mu priđem i pružim kocku šećera na dlanu. Umjesto toga, svečanu sam atmosferu razorila svojim strahom koji bi se svaki put otkotrljao s mene kada bih se pomakla. Nisam znala hodati po brodu i on je to osjećao. Što sam se više bojala, to se Eol više ljuljao i nije me želio na sebi. Tada sam prvi put u sebi rekla NE MOGU, ja to neću moći, i kako je ovaj brod tako mali!!! kako ćemo spavati i živjeti tu dva tjedna??

- Hajde, moramo vas sprijateljiti - Matija je bio nježan i pun entuzijazma -Idemo na noćno jedrenje!

Meni se činilo da je lud. Noć je bila crna kao i uvijek. U redu je bilo da je noć crna za ljude na počinku, za mrava u mravinjaku, za ježa u kućici, za vranu na grani. Ali, kako ćemo mi po ovoj crnoj noći ploviti po još crnjem moru? Jedra su još jedina bila bijela i ja sam odagnavala strah buljeći u njih. Sjedila sam sklupčano poput pokislog psa. Noćni sam vjetar prepoznala kao davnog znanca, dala sam da mi mrsi kosu. Svaki pogled u crno, mrklo more ukrao bi dio moje hrabrosti. Gledala sam u Matiju dok je slagao jedra. Snažan je. Ne pita li se ipak što je ispod ogromnom uzbibanog crnila? Možda zna. I ne boji se.

Noćas spavamo na brodu. Malo ćemo se ljuljati. Miris soli ulazit će nam kroz otvorena vrata. Uspavat će nas pjesma jedrilica. Sve, koliko ih god ima privezanih u marini, pjevaju svoju tužnu pjesmu i udvaraju se ljudima da ih puste u vjetar. Sve što žele je voditi ljubav s njim. Magičan im je glas. Zaspali smo. Probudit će nas prva sunčeva zraka.

Ja sam mala od broda. Moj kapetan je Matija. Od posade više nikoga nemamo. Matija kaže da dok ne naučim slušati more, moram slušati njega. Svakim brodom rukovode vrlo stroga lingvistička pravila. Ne postoji negacija. Niti jedan kapetan ne razumije riječi poput NE ZNAM, NE MOGU, NE DA MI SE.

Tri dana čekamo vjetar. Eol i ja pomalo sjedamo jedno u drugo.

Ujutro je vjetar donio graktaje galebova s pučine. Djeca su se već igrala u marini. Skuhala sam svoj prvi doručak na brodu. Müsli na vodi, u jedinom komadu posuđa koji smo imali - Zepterica.

- Odveži brod - povikao je Matija. To mi je već postalo rutina. Ali, danas je bilo drugačije. Danas isplovljavamo. Prekrio me težak osjećaj. Ne vraćamo se više u poznatu i sigurnu červarsku marinu.

Napustili smo zaljev prolazeći pored poznate crno-žute plutače. Polako smo prinosili žlice ustima i jeli zamišljeno. Onda nam na licima zatitraju osmijesi. Ovo je naša pustolovina. Jesmo li sretni što smo prepušteni jedno drugome? Sunce je bilo visoko i snažno. Gotovo da smo mogli dotaknuti snop energije kojim je ovjenčalo Eola.

Do navečer nisam prestala promatrati more kako se pjeni. Jedan te isti prizor pred očima i jedan te isti šum pod uhom bio je zanimljiviji i okovao mi osjetila više nego najšarenija paleta boja. Prenula bih se jedino da izvršim svoje dužnosti na koje me kapetan upućivao.

Polako sam naučila skidati jedra, bacati sidro i vezati čvorove. No, još uvijek sam se nespretno i nezgrapno kotrljala po brodu, primajući se i rukama i nogama za sve što je bilo izbočeno. Panično sam se bojala da ne padnem. Tisuću puta sam rekla ne mogu i ne znam taj dan. Osjećala sam da imam čeličnu kuglu oko nogu koja me zauzdavala da bilo što učinim ispravno. A sama sam si je stavila. I zato mi je bilo još teže. Uopće nisam pripadala ovom svijetu. Jedino Matiji. No, taj drugi svijet potajno mi ga je krao.

Prije nego što je sunce do kraja zaronilo u pučinu, usidrili smo se u uvali Paltana, nešto južnije od Pule. Čim je pao mrak i naše sidro čvrsto leglo na morsko dno, osjećala sam se sigurnije. Tada Matija više nije bio kapetan. Zaronili bismo u duge i tople zagrljaje, igrali se nježnim i slatkim riječima i izmišljali neobične poljupce. Ja sam željela da noć traje što dulje, a on je iščekivao sunce, jedra, plavetnilo i moje lice na sunčevom dlanu. Kako sam ja to mogla razumjeti?

sumrak
prije nego što galebovi legnu na vodu

Dugo se Remedios nije vraćala u krilo svojoj majci. Lutala je srebrnim bljeskovima morske površine. I skrivala se. Umotala bi se u jedra umornim mornarima i krala im vjetar. Ne namjerno. Jadna Remedios. Toliko je letjela za mornarima i za jedrenjacima da je izgubila svoj dom.

Nije više voljela zrnca soli na svojoj sjajnoj koži. Mrštila se kad su je valovi zapljuskivali. Dizala se sve više i više po jarbolu ne bi li utekla teškom mirisu mora. Ispod jedara tražila je zaklon od sunčevog smješka.

Dugo Remedios nije bila vjerna. Sebi, moru, tišini. Odluči tako ostati vjerna čovjeku - mornaru. Svi mornari žive na moru. Na kopnu imaju obaveze. Tamo im žene kuhaju slasne obroke i premataju novorođene sinove. Uvijek se vraćaju kopnu i uvijek žude za morem. Niti jedan još nije učinio oceane svojom lukom. I zbog neznanih razloga svi pate za tim neostvarenim snom.

Danas se u daljini prostire pješčani otok. Gledam u zamišljenu kućicu na najizbočenijem i najtanjem dijelu Suska koji se savinuo kao pseći repić. Brod plovi ravno. On i kućica na Susku povezani su snopom svjetlosti koja zrači iz moga pogleda. Poput djece koja se drže za ruke, dva po dva preko opasne ulice.

More je visoko. Uvija se prijeteći i baca Eola kao svoju igračku. Gore, dolje, pljus... Treba se čvrsto upirati nogama o sjedala na drugoj strani broda. Ogradica na kojoj su nam naslonjena leđa tanka je i čini se da će svakoga časa popustiti. Eol je u pjeni. Oko njega more, bijelo, šumno i neobuzdano. U zraku, u nekim dalekim česticama koje dolaze možda i s druge zemljine polutke, čuje se tiha ali zvonka pjesma.

Svaki čas zamrači mi se pred očima. Osjećam kako mučnina probija moju dobru volju za jedrenjem. Tijelo se potpuno predaje tom nemoćnom osjećaju. Kako da se borim protiv vjetra i mora? Svake sekunde PLJUSSS!! i svake sekunde DUMMM!! u mom želucu i glavi. Odjeća mi je sasvim mokra. Valovi se dižu i pretvaraju u velike životinje. A onda prsnu! Po meni, po Matiji, po brodu. Osjećam kako mi sol steže lice. Daleko na pučini čini se da more nije tako okrutno kao tu prema Eolu. Ide mi se tamo. Gotovo da izađem iz tijela i poletim, ali onda opet pljus! I moj jadan želudac... jadna glava, mislim da ne mogu više, umorna sam, umorna, Matija me šalje da odspavam malo, sasvim malo, da... crno.

Ali ja to mogu... gledaj me! Tako je lako skakati s jednog jedra na drugo, s jednog broda na treći val, s lijeve pučine na desnu.

Pokazat ću ti najljepše more! Mmmm... najljepše more bi trebalo imati najljepšu plažu, da ništa ne pika, da bude čisto i pitomo...

Hajde skoči! Voda je potpuno plava i kristalna. Na dnu žive školjke i rakovi. Pljussss!!! Nema plaže. Ulazim u more odmah na njegovom srcu. U najvećoj dubini. Glasovi nam odjekuju od niskih pješčanih brda koja zatvaraju uvalu i čine je našom.

Pojeli smo ručak i uputili se južnije. More me opet izazivalo na dvoboj. Backhand, forhand. Svaki sam čas osjećala tu rukavicu kako mi se lijepi na lice. Prestala sam misliti na kopno kao jedini spas. Moram se spasiti na moru, pomislim, i duboko udahnem ne dajući snazi da me kukavički napusti. Gdje je kormilo? Hajde, Matija, ti radi nešto drugo, namjesti ta jedra, zategni flok, ja sam sad na kormilu. Ako nešto napravim krivo, znat ćeš da ti nije bilo suđeno da se baviš jedrenjem. Ili ćeš proklinjati što si me upoznao. Znala sam da je to bila kisela šala.

Sjedila sam nepomično dva, tri, pet sati. Pogled uklesan prema Silbi, vodila sam brod preko valova. Osjetila sam ga tada. Svaki Eolov pokret, svaki njegov korak ovisio je o položaju moje ruke na kormilu. To je ono što daje snagu. Nisam bila zadnja budala kojoj ni brod ne vjeruje. Letjeli smo preko valova. Ispod nas, postojala je nevidljiva špaga po kojoj je brod igrao svoj večernji ples. I dok je on bio samo nježna i očaravajuća balerina koja plijeni poglede publike, ja sam bila koreograf. Po moru su bile razasute i nategnute moje žice. Iza svega toga, o moja već zgrbljena leđa, teško se gruvao i upirao široki vjetar. I iako je bio stalan i pružao čvrsto ruke u jednom smjeru, nije postojao niti jedan treptaj moga oka da nisam osjećala njegovu nadmoć nad svima nama. Ako bi se zbog malog nemara moja ruka pomaknula na kormilu, gromki bi vjetar išibao Eola kao kakvo derište za kaznu. A mene bi samo presjekli blješteći noževi u srcu. Eol se skoro poskliznuo sa svoje zamišljene žice dok ja brojim valove i razmišljam o tamnoći mora.

Spustila se večer. Nimalo prijateljska. Čak pomalo sablasna jer su se nebom nagruvali tamni oblaci. Nije bilo zadivljujućeg crvenila, niti ogromne užarene kugle koja se spušta u hladnu vodu pa da kažem “Sunce u ranama mre” i sjetim se svog bliskog prijatelja koji me sada čeka negdje na Gornjem gradu, skamenjen na klupi od ljepote prizora. Najdesniji rt Silbe preda mnom, jedino još on skriva uvalu sv. Ante u kojoj ćemo potražiti okrilje ovu noć.

Eol je zaokrenuo. Ulazimo u uvalu s pučine. Šibani smo vjetrom, puni soli na licima i rukama, kosa razbježana na sve strane. Polako se udijevamo u mir. Jedrilice spokojno leže na vodi kao ogromne uspavane ptice. Samo poneki prigušeni fenjer i tih gugut dječjih glasića koji se iskrao tišini. Uvala nas prinosi svojim njedrima. I sve se tako stišava i usporava. Ponekad mi se učini da nećemo imati dovoljno energije da smotamo i spremimo jedra. Obavija nas stoljetna pospanost. Tromo se spuštam u našu spavaću sobu i prije nego zatvorim vrata, još jednom pogledom pronađem na obali malu svijetleću kapelicu. To je sveti Ante. U njem tinjaju sve duše svijeta koje je ova uvala prigrlila i spasila od pobješnjelog mora.

Na dnu Eola, na dnu mora, moj kapetan i ja tonemo u teški stoljetni san.

Ne znam kamo idemo. Samo plovimo. More i more i sveprostiruće more. Ja bih najradije negdje na kopno. Meni je more kao cesta kojom trebam doći do kopna. Matija je potisnuo kopno u davni zaborav. Njemu se okreću dolari u očima na spomen mora. Zašto baš ja uvijek moram iskakivati iz prirodne ravnoteže? Želim i sama biti dio mora. No, u pokušaju da zatomim potrebu da stavim noge na nešto čvrsto, u pokušaju da doživim ovu izvornu i nesputanu slobodu, mene uvijek neka kamenčuga baci na pod. Nisam bila na WCu već pet dana. Možda zbog toga što na Eolu niti nema WCa, a meni je potpuno nezamislivo da nam svima more može biti najveći i najprirodniji WC. Nimalo ne uživam. Jedino što sada želim je moja zahodska školjka, knjiga za čitanje i mir.

Naborala sam čelo i pustila bodlje van. Kao da one nešto mogu učiniti sunčevom osmijehu i zapjenjenom moru. Kako mi ljudi griješimo kada se počnemo duriti na prirodu i još mislimo, evo, sada će ona popustiti svome derištu, kao što su nam to zemaljske majke radile. Pa još i čokoladicu možda? Gledam majčino nasmiješeno lice i pravim se da mi je još uvijek teško. Na silu skupljam taj durilački izraz, a u sebi se smijem od sreće što ima netko tko obraća pažnju na mene. E nema! Nema više, stari moj. Jedino što ćeš od prirode dobiti je Život, začinjen s malo ljubavi. Na sve ostalo, ona je neosjetljiva. I to što pikam i bacam otrovne strelice u vjetar, što mrzim more jer nema WCa i što samu sebe odvlačim od zadovoljstva neće nikoga drugoga raniti osim mene samu.

I dalje sjedim zgrčena na ulazu u potpalublje. Namrštena. Hladan znoj mi izbija iz tijela. Ali ne iz kože. Iz trbuha. Misli su mi potpuno odlutale na moje sigurne i sretne kopnene dane. Matija je već jako zabrinut. Dopustio mi je da prestanem obavljati brodske dužnosti jer vidi koliko sam potištena i zarobljena u vlastitu mržnju i nezadovoljstvo. Priznajem da je to bila najveća greška od svih. Danas priznajem da razmaženo derište treba ostaviti prirodi na odgoj. Ta silna ograničenost i strah od slobode tjerao me da i kapetanu pokazujem svoje nadureno lice ne bih li izmamila malo samilosti i sažaljenja. Kao da mi je sve to trebalo.

Toliko je jada i bijesa bilo razasuto oko mene da smo odlučili što prije pristati na kopno. Možda će mi zaista biti bolje. U tom trenutku promijenili smo smjer i okrenuli brod da što prije dođemo do prvog naselja. Kraj nas se prostirao Dugi Otok. Dugo smo vremena tako šutke plovili i promatrali nepregledne prostore spržene makije. I posvuda bijeli kamen. Kako ustvari zaboravljamo na šturost primorskog pejzaža zaslijepljeni veličinom i modrošću mora. Vrijeme se rastezalo u nedogled. Nije mi bilo teško čekati, dok god sam znala da me tamo negdje, još izvan moga vidika, čeka sigurno kopno i normalni, zemaljski WC. Opet sam dobila čokoladicu. Razmažena! Ali kako je stvarna ta moja bol koju osjećam! Ni u jednom se trenutku ne pretvaram.

Zatvorila sam se u sebe. Možda me i sram gledati more. Možda nemam obraza pričati s Matijom, reći mu hvala za svu njegovu pažnju i strpljenje. Skutrila sam se na sjedalu. Mirna kao bubica.

Nekoliko časaka kasnije na otoku je izronilo naselje. Potpuno nestvarna, Božava se izdigla s puno malih kućica i crvenih krovova. Bila je već jako blizu. Izgledala je kao neko novo-izgrađeno turističko naselje. Ne baš s mnogo ukusa i ljubavi. No, nije to meni tada padalo na pamet. Ja sam vikala u sebi kopnoooo!!! kopnoooo!!! kao onaj mornar na Kolumbovim jedrenjacima koji je ugledao Ameriku.

- Dobro, još malo i pristajemo, - rekao je Matija ozbiljno - ali samo ako ćemo to uspjeti bez ponovnog stavljanja motora. Je l’ jasno?

- Da, da - prošaptala sam brzopleto. Nisam se željela osvrtati na detalje kao što je ponovno stavljanje motora. O tome ionako kapetan mora razmišljati. Ja sam vidjela samo kopnoooo!!! A zašto smo uopće morali skinuti taj motor? Ah, da, zato da se kao svjetlosna zraka pružimo do Kornata bez ikakvih prepreka koje bi nas usporavale. Prostor kroz koji smo plovili nikako nije smio postati prepreka, nešto što se prelazi u jedinici vremena. Nauživši se prizora, sama bi nas misao trebala otpuhati u iduća kraljevstva. Gajili smo puno misli o jakom vjetru i skliskom Eolovom tijelu. Kornati su samo na nas čekali.

Brod je počeo ulaziti u zaljev. Na oprezu sam poput divlje životinje. Svaki bih se čas trebala ispružiti preko palube i baciti konope na obalu. Matija je teško obuzdavao Eola. Vjetar iz krivoga smjera okretao je jadni brodić na ulazu u marinu. Nakon što smo nekoliko puta napravili puni krug i vjerojatno pobudili znatiželju lokalnih lijenčina na obali, kapetan je podivljao i okrenuo brod prema pučini.

- Jedino mjesto gdje te mogu odvesti je Zadar - bio je izvan sebe - Možemo odmah završiti ovo jedrenje na najjednostavniji način.

Rasprsle su mi se sve nade. Pokunjila sam se i ispustila nekoliko tokova suza preko crvenih obraza. Sve se srušilo tada iznutra. More je bilo jače od mene. A ja sam mogla na njemu preživjeti jedino priznajući si to. Valjalo je naučiti slušati njegov šumni glas. Jedrili smo podosta vremena gledajući svatko na svoju stranu mora i nadajući se nečemu boljem. Izbacila sam potpuno kopno iz svijesti. Osjećala sam se prazno. Nikakva vizija budućnosti nije mi strujala kroz glavu. I tek sam tada dočekala svoje ispunjenje.

sumrak na Ižu

Sunce je još grijalo svojom najugodnijom toplinom kada smo pristali u luku na Velom Ižu. Eol se sljubio s obalom. Koja milina za mene i moje izmučeno srce. Odmah nas je posjetio mještanin koji nam je naplatio vez. Upola manje. Sve ide s popustom u takvim malešnim mjestima. Svi su odnekuda poznati iako se vide tek po prvi put. Ako ste s mora, naši ste. Živjeli smo nekada davno zajedno. Krenuli smo u potragu za svježim voćem. Na Ižu nema tržnice. Postojao je samo plastičan, užaren kiosk koji je rasprostirao bogati izbor voća u drvenim kašetama. Čovjek je bio pričljiv i mio.

U jedinoj konobi na otoku skuhali su mi najbolju kavu na svijetu. Vlasnik nas je umilno gledao. Znao je da smo došli s broda. Jedino smo mi usred ljeta nosili duge rukave i imali opaljena lica s grudicama soli. Čudne smo grimase radili kada bi nam se pomiješalo slatko od soka ili kave i slano oko usana. Isprva mi se učinilo da nas čovjek žali jer smo tako izmučeni. Poslije sam vidjela i divljenje, mijenjao bi mjesto s nama. Najviše od svega pratio ga je ponos što smo sjeli baš u njegovu konobu.

Večeras jedemo kukuruzne žgance na maslinovom ulju, jedinom koje smo nosili, prelivene acidofilom. Već je odavno pao mrak. Zagledali smo se u uskomešane ljude što su se skupljali u birtiji na drugoj strani marine. Na pomolu je bio veliki događaj. Izgledalo je kao da se cijelo mjesto okupilo na tom malom trgu. Ozvučenje je proradilo i zrakom se raširila pjesma. Tijelo mi se odmah uzbibalo. Muzika je bila opijajuća i vesela. Ništa nas nije moglo spriječiti da odemo i ne ubijemo se od plesa. Na velikom brodu koji je bio vezan za obalu pred birtijom svirali su Phyll i Gilles. Phyll - energična i ženstvena pjevačica, stajala je za svojim kontrabasom, obučena kao Pipi Duga Čarapa. Gilles joj je momak. Svirao je gitaru. Bili su savršen par.

Potpuno smo se predali muzici. Na svoj čudan način, i kopno je nudilo slobodu. Iako svezani na doku, mogli smo biti sve što smo htjeli. Nakon vrtoglavog plesa koji nas je svojom silinom odvojio od okolnih pogleda, uzdihani i mokri, legli smo na sam rub rive. I kamen je bio topao. Tijela su postala gipka i žudila za pokazivanjem, ni akrobacije nisu isključene. Matija se uspravio u svijeću i stajao tako nekoliko minuta. Da smo poželjeli letjeti, ovaj topli zrak iznio bi nas na svojim rukama. Najednom nam se približi stariji čovjek duge kose te s nekoliko zubiju manjka. Dobroćudno se cerio. Zanimljivi smo mu.

- Imate li što za smotat? - upitao je s glupavim osmijehom na licu i ne baš bistrim pogledom.

- Nemamo - rekao je odsutno Matija. Nacerio se sam sebi. Naravno da nemamo, shvativši da svi podjednako tražimo iste vrijednosti. Možda na malo drugačiji način.

I krenuli smo na počinak. Eol je grlio obalu samo da bih ja bila sretna. Noć je bila topla i mrkla. Zaspali smo bezbrižno.

u nekoj neznanoj luci
na slavlju ulaska mornara u grad

Žene su već dugo stajale na obali. Neke su samo gledale kroz prozore niskih kućica, nalakćene od jutra. Druge su se probile tik do obale, nošene nestrpljenjem i ljubavlju. Imale su bijele marame u rukama. S njima će dočekati svoje muževe, sinove, očeve i braću. I brodove treba pozdraviti. Nikako da se pojavi taj mili prizor na horizontu. Ovako bi mogle i oslijepjeti pod užarenim suncem. Sati su prolazili, a marame su postajale sve tamnije i vlažnije. Otirale su znoj s lica .

U kasno poslijepodne jedrenjaci su izronili iz pučine. Trebalo je nekoliko sati da se doguraju do obale. Grad više nije bio hipnotiziran. Sada se točno znalo da večera mora biti na stolu do sumraka. Ljudi su se trgli i krenuli svak svojim poslom da upriliče doček svojim mornarima. Pootvarali su se prozori i gusti mirisi mirodija napuštali su glinene posude šireći se po gradu. Danas će svi biti na jednome mjestu. Tri pune godine izložit će se iscrpljenim mornarima. Što su sve propustili, koliko su pozaboravljali lica svoje djece i mirise svojih žena. Sve ih to čeka. Nestrpljivo.

U sumrak, brodovi su uplovili. Vjetar se smirivao sve više kako su se približavali gradu. Svi su vrvjeli palubom, uposleni oko pristajanja. Nitko nije primijetio Remedios. Zamotala se u ispuhana jedra i čekala da upozna svoj novi dom. Zrakom se orio strašan graktaj. Ljudi su vikali, plakali cviljeli. Ni jedna vrsta ptica ne ispušta takve krikove na pučini. A Remedios je samo za to znala.

Još danas je ostala visjeti u sjeni jarbola. Sutra će skupiti dovoljno hrabrosti da stane na kopno.

Jutrom okupani Kornati čekali su da se ispružimo prema njima. Obavili smo nužne formalnosti i oprostili se od ljudi koji su nas već poznavali. Dobroćudna stvorenja, uvijek nudeći popuste onima što mirišu na more. Pred nama, čekao nas je dovoljno jak izazov da se udaljimo od sigurne obale Iža.

Izabrali smo put na kojem su nam s obje strane izvirivali otoci. Jedan strašan i mrgodan s lijeve strane... jedan zaobljen, dva kriva, pet mrvica kruha plutajući na vodi. A odasvuda vjetar. Jurili smo prekrasno. Sunce se objesilo na samom vrhu neba i pržilo. Kao nikad prije. Nisu nam mnogo vrijedile naše dugačke i prozirne odore u koje smo se zamatali. Bili smo beduini u pustinji. Vjetar je vrućio i hučio. Gust zrak oko nas podsjećao je na ugrijane ispušne plinove neke ventilacije. Kao da smo u tvorničkoj hali.

Matija se smijao mojim koljenima. Dva crvena ispupčenja. Sunce ih je dohvatilo kroz prozirne hlače i sad su se isticala poput dvije neonske reklame. Namjestila sam se na ulazu u potpalublje. Noge gurnute u hlad. Opet smijeh s kormila. Smiju se invalidu na brodu. Sve mu smeta. Navukla sam majicu preko ušiju, nabila sombrero na glavu i uvukla se u svoj bijes kao kornjača u oklop.

- Hoćeš da ti pričam o otocima dok prolazimo pored njih? - pitao je Matija umilno.

- Možeš, ako hoćeš. - prošaputala sam bezvoljno u mrak potpalublja. Kako bih voljela da se mogu malo odmoriti i odspavati. Ovo sunce je isisalo posljednje kapi energije iz mene. Znam da to nije lijepo od mene. Ali ja sada želim biti sama. Ništa ne slušati, ničemu se ne diviti. Samo mrak i ugoda. Oh, dajte mi ugodeeeee. Smanjite intenzitet mojih osjetila da ne moram trpjeti tu užarenu kuglu na sebi! Ne samo da me grije i pali. Tisuću iglica u sekundi zabija mi u prepaljenu kožu.

Idućeg jutra Remedios se probudila sklupčana u jedra. Sunce je žarilo. Niotkud vjetra. Grčevito je namotala nekoliko slojeva bijele tkanine na sebe da se zaštiti. Od topline. I od neminovnosti razgledavanja novog doma. Kopnoooo! Ima li tu ičega za preživjeti? Osim svih onih poslastica koje su ostale od sinoćnjih večera.

- Hajde, vidi.... ovo ti je Taljurić.

Onda se okrenem. Ali jedva. Padne mi ovratnik od majice. Izviruje nabubrena crvena koža. Da, da... Taljurić.

- Super je. A tko ga je odrezao tako ravno? - prvi pokušaj šale.

Možda bi me iz svega ovoga bolest mogla spasiti. Brzo, brzo... koja bolest kosi ljude na brodovima, ljeti? Zašto ovo tijelo tako krotko sluša kada treba biti zločesto? Već se počelo predavati laganoj groznici. Misli su mi sjele na sunčanicu. Nastavim li, ne bih se začudila da... Neeeee! Matija, odletio je sombrero. Izgubljeni šešir u moru, trgla sam se. Šešir u moruuuu!!! Već znam koja je politika mornara. Nikada ne ostavljaj stvari u moru. Jednom će ti umjesto sombrera pasti čovjek.

Eol je podivljao kao uplašeni konj. Nekoliko se puta okrenuo oko sebe da se pripremi za hvatanje sombrera. Čaklja je u potpalublju. Bum! Opet ta glava.

- Imaš samo jednu šansu. Ne možemo se okretati tu u kanalu vječno. Vjetar je prejak.

Legla sam. Tako mi je ruka dublje dosezala u vodu. Pogled mi se izoštrio u pravcu sombrera. Rezala sam more do njega. Sve manje, sve manje mora. Evo ga, stiže. Treba samo pružiti ruku. Tu je! Držala sam ga u ruci nekoliko sekundi, ali onda mi ga je more ponovno odnijelo. Topli i zapjenjeni kradljivac. Odustajem, odustajem... kakav sam ja to moreplovac, ne mogu izvući komad slame? Ali, i u tom trenutku prepustila sam se krivoj odluci. Odustajanja nije smjelo biti.

- Glupaaaačooo nesposobna! Rekao sam, samo jednom! Gnjev se širio vjetrom. Nije me prevario predosjećaj. Ovo će zaista biti oluja.

- Penji se na pramac i skini sad sama oba jedra. Ne možeš običan sombrero zadržati u ruci - mrmljao je moj pobješnjeli kapetan. Ništa drugo nego kapetan. Brod i more. A gdje sam ja?

- Skidaj ta jedra. Pazi da flok ne padne u vodu!

Kako da sve odjednom? Kapetan je otpustio konope i vjetar je vitlao jedra. Flok se trgao u svom klepetu. Najradije bi poletio u zrak. Čudno se omotao oko sajle i trzao mi ruke dok sam ga pokušavala otplesti. Kako da sad to? Kako kad sam tako slaba? Vikala sam da ne mogu, na sav glas. Ne moguuu! I radila grimase prema kapetanu da mu naprkosim još više. Eto, hoćeš da umrem sad? Da se pustim u toplo, zapjenjeno more? Ništa se nije čulo od razjarenog šuma. Mrzila sam ga što me tjera. Sve dok u jednom času nisam shvatila da nije on koji me tjera. Zagledala sam se u gusto more i prepoznala stranca. Hm, ti si taj. To si ti od samog početka.

U jednom bljesku. Ja sam spokojno spavala na dnu. Prosuta po svijetlećim hridinama potopljenih Kornata. Mirna kao bubica. Obgrljena i ušutkana. Prenuvši se, samu sam sebe našla kako prisilno sjedim u lokvi mora. Mokra. Pala sam zbog prejakog nagiba. Tko zna koliko sam puta mogla pasti u more. Još uvijek sam čvrsto stezala skinuti flok među prstima. Olakšanje. Začuđeno sam pogledala prema kormilu. Ni traga od jedara, išli smo na motor. Sombrero se sušio na palubi. Matija se smiješio.

- Vikao sam ti da sjedneš. Da će ti tako biti lakše. I onda si samo odjednom tresnula. To ti je vjetar prenio moju poruku. - nije ga napuštao blagi izraz lica. - Bila si predivna. Prava morska vučica.

Još uvijek me bijes vodio. Još uvijek sam ga prezirala što me tjerao. Znala sam da su to već zastarjeli osjećaji. Bojala sam se novih. U jednom dahu vremena, bila sam obješena za flok, boreći se s vjetrom i morem; i spavala sam spokojno na dnu. Gore ili dolje, postalo je potpuno svejedno. More je jednako gospodarilo. I jednako se izdizalo u svojoj veličanstvenosti. Mirno, mirno, i mirno... ili ričući zmajevu vatru.

Šutjela sam mir. Čuo se samo uspjenjen šum oko mene. Nema ni Matije. Možda sam zaista prilegla na dno da se malo odmorim. Užarena je kugla već igrala na horizontu. I njoj je kraj. Satima sam sjedila u istom položaju. Nije više neudobno. Na licu sam skupljala sol kao nikada prije. More se slijevalo niz mene. Svaki val kojeg je Eol presjekao završio bi mi u zagrljaju. I pustila sam. Pustila sam mu se.

Matija je sretan.

najljepše sidrenje na svijetu
priroda uzdiše

Kad je Remedios prvi put dotakla nožicama uglačan kamen kojim je bila popločena neznana riva, mi smo uplovljavali u zaljev Telašćicu. Najnasmijanija obala Kornata.

Suton nas je ohladio. Obukla sam suhu odjeću i krenula čistiti povrće za večeru. Matija je pitao što hoću. Rižu sa svime. Oguljeno sam povrće prala u moru i dodavala mu ga u potpalublje. Sve u jedan lonac. Pričali smo. Njegovo se tamno lice stopilo s mrakom. Samo su mekane, svijetleće oči hrlile prema meni.

- Ali, čekaj malo, ljudi na susjednom brodu rade škampe na buzaru. Koji opojan miris. Blago njima - zajaukala sam tužno. Moje najdraže jelo rasplinjuje mi se pod nosom.

- Ali, Matija, i oni s druge strane rade škampe na buzaru - sada je miris dolazio sa svih strana. Ljetna noć na buzaru. Mjesec se krčka u loncu.

- A da pomirišeš u svoj lonac prije nego što počneš žaliti za susjedovom večerom? - vikao je Matija kroz grohotan smijeh. Ali mi nemamo škampe...

U loncu nam se krčkalo more na buzaru. Ili sama buzara. Nije važno. Miris je bio opojan. Svečano smo postavili stol. I iznad nas mala petrolejska lampa. Na meniju je bila Seljina jednolončnica Telašćica.

Cijelu smo noć varili večeru i gledali u zvjezdano nebo kroz otvoreni prozor. Pred zoru smo pali u neki čudan polusan. I pali smo jedno u drugo. Lijepili se slanim kožama. Dodavali smo si osmijehe. Potom su komarci u trenu oka napravili na nas invaziju. Ljudi su ih probudili opojnim miomirisima. U obilju svega, strasti i dobre hrane, i komarci idu u napućenim rojevima.

Spavali smo do zenita.

a Remedios je dotrčala do kapetanove kuće. Teško je dizala stopala od poda. Zemlja je bila topla i vlažna. Grudala se u blato, glasno i crveno koje joj se lijepilo do koljena. Ni bijela haljina nije više ostajala čista kao pod šumovima mora. Zamalo je tako ostala prignječena u zemlji. Da su je pronašli, ljudi bi pomislili kako je neki anđeo pao s neba i umočio svoja krila u tlo. Njima je to bilo plodno tlo. Odgajalo je sinove.

Andrea Pisac