U IGRI STVARANJA

Gledaš me danima,
tko zna otkada
u meni čučiš, šutiš,
i puštaš me da razgovaram
s refulima bure
i slušam što mi želi reći
u snu nepozvan netko.

Žurni su moji koraci,
teku tvoji koraci...
Na žalu,
dok okrećemo pješčane ure
i pijesak vraćamo pijesku,
a tvrdu sol dajemo moru,
zaboravljeno vrijeme mre...

Zamah tvojih krila,
šum mojih krila...
U igri stvaranja i početka
to bje mutna slutnja,
potom saznanje:
Proživjeti bi mogli život
ljubeći se s anđelima.


U SNOVIĐENJU SMRTI

Voljeli smo smrt
i osjetismo svjetlost
njene blizine.
Pod nemirnim prstima
dodirnuli smo
zavodljivu, vlažnu put.

Sve si mi ispripovijedao
o putovima povratka.
Bio si uza me
dok sam zlatni kalež
utjehe i obećanja
-sazdanih od soli i suza-
nosio k oltaru.

Nisam samovao
u sjeni tvojih krila
na pragu crkve
nadsvođene nebom,
a popločene morem.
Smrt je bila s nama
od početka
u toplim danima
vraćanja lukama i bonaci,
gdje me uvijek ostavljaš
da dočekujem vedrinu lađa,
ispraćam posvećene noći
i vječno trajem
u snoviđenju plamtećih zvijezda.

DOZRELO LJETO

Ostavljamo starinske ure
da otkucavaju vrijeme
u samotnosti doma.
Zaključavamo vrata, mračnost, tišinu
Napuštamo prah uspomena.

Na žalu milujemo oblutke
Dugo ne govorimo ništa.
Bonaca.
Ležimo na vlažnoj postelji
od pijeska.
Ljeto počiva
u krošnji mlade smokve.
Sve miruje.
Samo se pelud skuplja
na našim usnama.

LIPANJSKI MEMENTO

Razmišljam o Tebi,
trenutak,
potom hlapiš:
Kap si mora
na toploj stijeni ljeti.
Ostaje slanost,
usne koje peku!

U moje misli uđeš krišom:
Nečujno otvoriš vrata
od borova peluda
i vjetra.
Slušamo melodije mora...
Dan je,
a nad nama jedri mjesec...


Ponovno razmišljam o Tebi,
trenutak,
a potom hlapiš:
Bijeli si oblak što rasprsnut
u modrini nesta.


BUĐENJE ŽUDNJE

U dvorištu kuće na osami
plamte divlji kaktusi...

More počiva
uljuljkano u predvečernji san.

Modrinom brodi lađa
raspjevanih putnika:
Pjesma se krili nad uvalom
koju nikad ne dosanjah.

Visovi Velebita tamne se
i plave
budeći u meni žudnju...

U dvorištu kuće na osami
raspuklo se Sunce.


TRAJANJE

Moja je lađa
oblutak bjeline
na razmeđu mora i neba

Mijenjaju se godišnja doba,
a ona i ja
još uvijek trajemo

Daleko od začaranih obala
prelijeću nas
jata malih burnica


ČEKAJUĆI ANĐELA

Čuo sam riječ
što osnažuje
kao uvijek u dubini sna,
miljama od zore
bila je blizu jastuka
dok paperje je mraka na škurama
poprimalo oblik
okruglih kapljica rose.

Kad sam se probudio
sunce je na pijesku žala
milovalo tugu morskih konjica.
Nijedan nije postojao zavjet
da učvrsti vjeru
u modru gradu
zidanu od kamena na kamenu.

U blijedu zelenilu jutra
shvatio sam da nikada neću čuti
molitvu u crkvama od suhozida
ako se ne vrati anđeo
i još jednom ne reče riječ
koja me čini jačim,
koja ohrabruje.

LJUBAV MORA

Ne dodiruj,
pusti neka sve učini more.
Nek' se uskovitla studeni pijesak
podno stopala.
Hladna bura
sa sniježnih vrhova Velebita
doći će do nas.
Ne priječi vjetrovima
da se s borovima grle
ponad naših tijela.

Pogledi nam rone
u duboka plavetnila
i susreću se
u blagu pregibu visokih padina
udaljena i nestvarna otoka.
Suhe mrežice algi
mirišu na vlagu zidova
u tvojem i u mojem domu.
Snažan je osjećaj
što nam ga daruje more.
Jedno smo,
ali ne dodiruj,
pusti neka sve učini more.

MOJA OSAMLJENOST IMA NAPUKLINE

Moja osamljenost ima napukline
kroz koje me obasjava
modra svjetlost zore.

More još nije naplavilo
kameni prag mog doma.
Noćima šumori
pod prozorima usnulih soba
ispunjavajući šupljine hridina
mokrom tamom zaborava...

U mojoj postelji
umrle su alge:
Mirišu nadiruća jutra...

Zapleteno vrijeme
u zelenom lišću divlje loze
zastaje u vječnom protoku.

Moja osamljenost ima napukline
kroz koje pozdravljam
umorne morske konjice.

SPOKOJSTVO

Sivobijeli obrisi Prvića
rasplinjavaju se
u modrim nijansama sumraka

Bijela jedra jedrilica
što promiču morem
čeznu za vjetrom

A večeras
vjetra nema niotkud

Lađe se vraćaju u luku
i ribari se dozivlju,
a njihovi se glasovi
kotrljaju uvalom

Prvić više ne vidim.
U noći treperi rumeno svjetlo
svjetionika
pod svodom punim zvijezda