  |
||||||||
|
|
|
||||||
  |
||||||||
|
|
|
||||||
Izdahnuti mrak U dubini vlastitog pogleda ugledala sam san. Zbunjeno je promatrao izobličeni lik osobe koja je nekad toplinom osmijeha kupala nesreću. Ne znam zašto, ignorirala sam i samu pomisao na to da me netko gleda, pokušava shvatiti. Tko će me? Starci, pedofili koje podsjećam na minulu ljubav. I oni, pokušavaju samo da mi naude. Nema tu emocija, samo suhoparni, i naravno, uzaludni poziv u pomoć... Zašto sam tako čudna? Koliko sam samo puta poželjela da sam kao i drugi. Prosječni poluludi filozof, kojeg baš briga za čitavi svijet oko sebe. U horoskopu mi piše da nastojim promijeniti okolinu. Istina? Recite mi! Nula, ništavilo, praznina. To je ono što osjećam u sebi. Ogromno crnilo razara svaki komadićak moga bića. Tužna sam. More...gdje si...? znam da me voliš, znam da si tu, ali zašto baš uvijek moraš biti u pravu? I zadnji put kad sam te upitala za savjet, svjesno si povuklo svoje valove, da me ne dodirneš. Kroz maglu sam čula tvoje riječi: " Slušaj me...osjeti me...volim te... " Obukla sam ljetnu haljinu boje sunca. Izgledam bolesno, to baš i nije moja boja. Želim da me netko pogleda. Pada kiša, možda me netko zamijeni za sunce. Probijam se kroz nasmijanu masu praznih ličnosti. Ja, među njima, poput mrtvog ružnog pačeta... Pogledala sam u izlog. Spodoba opuštenih udova, povrijeđena pogleda i ponosa buljila je. Ponovno onaj San. Zašto sam mu dozvolila da preživi? I on me želi iskoristiti. Tajno je prikrivena njegova želja ravnodušnosti. To ću doznati nakon što mi prizna svoju mračnu stranu ljubavi. Ne razumijem...Zar sam samo ja žrvta ovog nezadovoljstva samom sobom? Čujem nepodnošljivo zujanje. Radnik na ulici razdire pločnik, razdire mi misli, ne mogu više tako... Glupost je neuništiva. Zaželjela sam suton, lažnu sliku savršenstva. Uz mene prolazi pas. Pronalazim se u njegovu pogledu. Netko me pozdravio? Ne, samo se ispričao zbog udarca kojeg mi je zadao njegov kišobran. Crn, tako topli... Mislim da ću poludjeti. Vrtim se u krug, sa jedne na drugu stranu hranidbenog lanca. Više ne znam na kojem sam djelu života. Pretvorila sam se u pesimistu, bolje reći optimističnog pesimistu. Kraj? Ne, samo varka uokvirena smrtnim raslinjem. U želudcu mi raste maslinovo drvo. Znadu li oni tvoje porijeklo Ateno? Nemaju pojma. Za njih si, kao i ja, samo umišljeni duh spreman umrijeti za vlastite ideale. Ali, kad bolje razmislim, ni ja ne želim umrijeti! Kakvi ideali!? Voljela bih da me ugrize vampir. Tada bih bila besmrtna. Lunjala bih svijetom, umirala iznova milion puta, ne dodirnuvši vrhunac orgazma. Trenutak je sjećanja. Ne volim proljeće, u to sam sigurna. Muče me vlastite misli. Željela bih biti u tvojoj utrobi, more, stiščući te uz svoja prsa, osječajući sol na vršcima prstiju. Ovaj mi je osjećaj nepoznat. Bliskost, krivo protumačena pretjerana emotivnost. Neobjašnjiva veza među nama, poput slomljene igračke iz djetinjstva. Gledam svijet očima delfina. Razmišljam o Finskoj, ronjenju ispod leda, držeći za ruku nepotreban udah. Jasan mi je, početak apokalipse... Uzmi me... |
||||||||
- Detalji
- Martina Ćiković
- Pisanje mora
- Literarni akvarij
- Hitova: 9795
