Crnina je zakon. Ozbiljna i seksi, ovisno o prilici i ovisno o tome tko je nosi.
Dok je vrli suprug sastančio ja sam sjedila na barskoj stolici i cugala. Naravno, malim gutljajima. Prilično mladi konobar polirao je zadnje čaše i diskretno punio moju. Bila sam mu zahvalna, što je on očigledno mislio iskoristiti. Gledala sam ga kako iza šanka gladi svoje međunožje i namiguje mi. Polažem ruku na šank i on je pokriva svojim dlanom. Nježno je okrećem, milujem mu jastučiće vršcima prstiju, grickam si donju usnu: nekako treba ubiti vrijeme. Hlače mu se pretvaraju u šator i ja ga zamišljam golog, svog u pločicama, bezdlakavih prsiju, nauljenog, kako kliže po meni. Pljesak se razliježe po sali i već otvaram usta da ga tražim broj telefona kad se kraj mene pojavi vrli. Prijekorno pogleda konobara, pa u moje piće, pa se nagne preko šanka da vidi koliko je istih takvih čaša na pranju. Baci pogled na mene. Dobacim mu šarmantan osmjeh, samo da mi da ruku da sigurno siđem sa stolca.
Cuga sam, što je u ovom slučaju dobra stvar. Kako inače preživjeti isprazne razgovore sa suprugama glavešina i plesati s vrlim. Njegova trbušina mi smeta u pokretima a ja imam tako visoke pete da kraj mene izgleda kao kepec. Odlučih ga izmrcvariti: okrećem ga ples za plesom tako da se njegovo salo počelo topiti u vidu velikih masnih mrlja znoja.
Sjednimo. – govori.
Ma hajde, tako mi se pleše. – zanosan osmjeh.
Odvaja svoje znojave ruke s mene i hvata se za naslon najbliže stolice. Nabacim pogled žalosnog djeteta: to ga uvjek smekša.
Smijem li zamoliti za ples ovu prekrasnu damu? – obraća se vrlom.
Hm, mislim da nisam više u formi. Izvolite. – odgovara vrli.
Mrzim da me se podsjeća na to da sam nečije vlasništvo! I još više mrzim to što su takve stvari društveno prihvatljive, a neki se tamo likovi bore za prava mački lutalica koje samo seru po vrtovima, kopaju po kontejnerima i prenose bolesti. Vrli se čak davno odviknuo od onoga „ako dama pristaje“ dodatka. Spremna sam kulturno odjebati ponuđača. Drsko se okrenem prema glasu i u zadnjem trenu zagrizem jezik: Bruno. Ponizno se naklonim izbjegavajući njegov pogled. Suhogradnja: profili, livelani; gipsane ploče, da se križaju; vide, glet. Sad sam u redu.
Plešemo, ne govorimo ništa. S njime se opet osjećam kao princeza. Zatvaram oči i prepuštam se njegovom vođenju.
Ne čujem muziku, ne vidim ništa, imam tek neko daleko sjećanje na vrlog kako mi javlja da odlazi s nekim.
Dok je vrli suprug sastančio ja sam sjedila na barskoj stolici i cugala. Naravno, malim gutljajima. Prilično mladi konobar polirao je zadnje čaše i diskretno punio moju. Bila sam mu zahvalna, što je on očigledno mislio iskoristiti. Gledala sam ga kako iza šanka gladi svoje međunožje i namiguje mi. Polažem ruku na šank i on je pokriva svojim dlanom. Nježno je okrećem, milujem mu jastučiće vršcima prstiju, grickam si donju usnu: nekako treba ubiti vrijeme. Hlače mu se pretvaraju u šator i ja ga zamišljam golog, svog u pločicama, bezdlakavih prsiju, nauljenog, kako kliže po meni. Pljesak se razliježe po sali i već otvaram usta da ga tražim broj telefona kad se kraj mene pojavi vrli. Prijekorno pogleda konobara, pa u moje piće, pa se nagne preko šanka da vidi koliko je istih takvih čaša na pranju. Baci pogled na mene. Dobacim mu šarmantan osmjeh, samo da mi da ruku da sigurno siđem sa stolca.
Cuga sam, što je u ovom slučaju dobra stvar. Kako inače preživjeti isprazne razgovore sa suprugama glavešina i plesati s vrlim. Njegova trbušina mi smeta u pokretima a ja imam tako visoke pete da kraj mene izgleda kao kepec. Odlučih ga izmrcvariti: okrećem ga ples za plesom tako da se njegovo salo počelo topiti u vidu velikih masnih mrlja znoja.
Sjednimo. – govori.
Ma hajde, tako mi se pleše. – zanosan osmjeh.
Odvaja svoje znojave ruke s mene i hvata se za naslon najbliže stolice. Nabacim pogled žalosnog djeteta: to ga uvjek smekša.
Smijem li zamoliti za ples ovu prekrasnu damu? – obraća se vrlom.
Hm, mislim da nisam više u formi. Izvolite. – odgovara vrli.
Mrzim da me se podsjeća na to da sam nečije vlasništvo! I još više mrzim to što su takve stvari društveno prihvatljive, a neki se tamo likovi bore za prava mački lutalica koje samo seru po vrtovima, kopaju po kontejnerima i prenose bolesti. Vrli se čak davno odviknuo od onoga „ako dama pristaje“ dodatka. Spremna sam kulturno odjebati ponuđača. Drsko se okrenem prema glasu i u zadnjem trenu zagrizem jezik: Bruno. Ponizno se naklonim izbjegavajući njegov pogled. Suhogradnja: profili, livelani; gipsane ploče, da se križaju; vide, glet. Sad sam u redu.
Plešemo, ne govorimo ništa. S njime se opet osjećam kao princeza. Zatvaram oči i prepuštam se njegovom vođenju.
Ne čujem muziku, ne vidim ništa, imam tek neko daleko sjećanje na vrlog kako mi javlja da odlazi s nekim.
