UVOD

-Zašto to nisam učinila nekoliko godina ranije?-
Pitanje koje mi se poput stare pokvarene gramofonske ploče neprestano vraćalo u misli dok sam očima šarala po ormaru prepunom odjeće tražeci što cu ponijeti u školu jedrenja.
Oduvijek sam voljela more, ali bila je to tek povremena, sezonska ljubav u klasičnom smilu redovitih ljetnih sastanaka;smještaj, sunčanje, kupanje... Kao kontinentalka - jedrilice sam promatrala samo s kopna i sa sigurne udaljenosti. S jedrenjem sam se prvi put srela prije 6 godina. Istina, samo u svojstvu "paketa" I nisam imala pojma što predstavlja ta silna užad i ostala oprema na brodu. Priznajem, nije me ni zanimalo. Ali tada, na pučini,šum vjetra i ja...potpuno sretna, svakim djelićem duše prisutna u ondašnjem trenutku, bez prošlosti, bez budućnosti...
I nakon tog iskustva, počela sam tražiti knjige, romane. Sve što je imalo veze s jedrenjem, postalo je moja omiljena literatura.
Sljedećeg ljeta jedrila sam ponovo. Opet kao "paket" u charteru. Zaljubila sam se u tu posebnu atmosferu nenapadne prisnosti koja se osjeća dok se susrećete s ostalim jedriličarima...U miris ribe koju priprema netko na brodu dok sunce pospano tone na počinak..u rane jutarnje bonace kada možete čuti otkucaje vlastitog srca...
I drugo jedrenje je prošlo. Povratak u Zagreb,posao, obaveze...A želja za ponovnim jedrenjem se ukopala negdje u mojim dubinama, ne dajući mi mira čak ni zimi...Ekipa sa prethodnog jedrenja se raspala I ja sam počela nagovarati prijateljice da iznajmimo brod.

- Ma ja baš nemam volju.-
- Čuj, nisam nikad bila, bojim se.-
- Joooj, ma to je skupoo.-
- To su bili uobičajeni odgovori mojih dragih frendica koje nisu baš imale razumijevanja za moju opsjednutost. Ni sa muškim dijelom nije bilo ništa bolje. Čak ni sa "mojim" muškim dijelom nisam uspjela pronaći neki zadovoljavajući kompromis. I tako se ista priča ponavljala iz godine u godinu, a ja sam bila sve nezadovoljnija. Dok nisam konačno odlučila: - Ići ću u školu jedrenja!- I ponovo isto pitanje: -Zašto to nisam već ranije učinila?-
- Ne znam. Zato što mi je bilo čudno da idem sama. Zato što inače nisam baš "sportski" tip, pa sam se pribojavala da ću biti šeprtlja...I da, zato jer sam..žena. Čula sam nedavno da su žene u većem broju pocele jedriti tek prije desetak godina (bar na našim prostorima). A i nisam baš nailazila na knjige o ženama na jedrilicama (osim o Jožinoj Renati). Ili možda nisam znala gdje treba tražiti??
- I na kraju, bezbroj tipičnih "ženskih"(ali mislim ne manje važnih) pitanja, a pogotovo za one potencijalne buduće jedriličarke koje su to za sad tek u mislima:- Kako održavati higijenu na brodu? Kako se ponašati ako ti je zlo? I kako, za Boga miloga, piškiti (a i ono drugo), ako ste na pučini? Što uciniti kad imate "one dane", jeste li tada uopće u stanju jedriti?- Uuuff. Tolika pitanja... Muškarci su u prednosti što se mnogih stvari tiče. Uostalom, jedrenje je kao i ostali sportovi, bio prvenstveno muški sport. Zato se divim ženama koje su prve zakoračile u taj svijet. Ne znam hoću li i ja u tome uspjeti...Vrlo uskoro ću dobiti odgovor na to pitanje...


POČETAK PUTOVANJA MOŽDABUDUĆE JEDRILIČARKE

-Ok, ne smijem nositi previše stvari, možda par majica, jedne kratke hlače, nešto toplije...- Nervozno prebirem po ormaru prisječajući se davnih uputa mog prvog-charter-skipera.- A cipele? Ne smiju se sklizati.- Mrmljam sebi u bradu i vadim sve iz police. - Gumene, mislim da moraju biti gumene.- Na kraju pronalazim jedne već ofucane tenisice, ali sa gumenim džonom i to je TO. Za sad nemam ništa bolje. Konačno spakirana, s tinjajućim uzbuđenjem koje lagano raste, sjedam u auto i "moj muški dio" me vozi na kolodvor. Putovat ću noću, što je nezgodno jer sljedeći dan vec počinje nastava, ali nisam uspjela krenuti ranije zbog posla...
Pokušavam zaspati u pre-hladnom frižider autobusu gdje valjda misle da air-condition doslovce znači pothlađivanjem smanjiti životne funkcije putnika. Ali, baš me briga! Ja sam konacno krenula na svoje putovanje i svakim kilometrom sam sve bliže svom snu...
Oko 9 ujutro, totalno zgužvana, zgnjećena i "pothlađena", stižem do odredišta. - Evo me.- Punim plućima udišem kristalno čist jutarnji zrak i u čas zaboravljam umor.- Dobro, sad još da se nekako doteglim do same škole i dalje- što bude, bit će!-


DOBRO JUTRO, JA SAM TAMARA...

-......i danima je povraćala i bilo joj je zlo....- To su bile prve riječi koje sam čula dok sam ulazila u poveću prostoriju gdje su za stolom sjedile tri muške osobe. Za koji trenutak ću doznati da su to u stvari-instruktori. Kad su me ugledali, nastao je tajac. Treći je listao neke papire, dok su ostala dvojica iznenađeno gledala u mene kao da sam pala s Marsa. Prvo što mi je palo na pamet je da nešto nije u redu na meni. Bilo bi mi drago da sad mogu reći kako izgledam prekrasno, kako imam duge noge, da sam mršava...ali nisam.
Možda bih bila pojam ljepote da sam rođena u vrijeme, recimo, Luja XIV. Čvrste građe, prosječne visine, nešto užeg struka, ali zato širih bokova...noge-prosječne.
Smeđe oči. Zaista ništa posebno. I zato sam bila pomalo iznenađena prodornim pogledima ove dvojice. Pogotovo jednog koji mi se svidio na prvi pogled. Tada još nisam bila toga svjesna.
- Dobro jutro, ja sam Tamara- konačno sam izustila, prekinuvši muk. I dalje je sve teklo glatko. Upoznavanje, smještaj (jooj, da mi je sad malo odspavati). Nakon što sam se malo sredila i osvježila, u prostoriju koja je ujedno i blagovaonica, uskoro su pristigli i ostali polaznici. Rasporedili su nas u ekipe. U mojoj ekipi dva dečka i dvije cure.I svi mlađi od mene. Užas. Tko mi je kriv kad idem raditi ovako nešto pod stare dane. No dobro, nisam baš jaaako stara, ali trideset i kusur...ove curice su bar deset godina mlade od mene. Osvrćem se uokolo i primjećujem da u drugoj ekipi ima i starijih od mene.
- - Hvala Bogu!- Sad mi je ipak lakše. Mirna, Sanja i Slovenci-Matko i Janez i ja. I evo našeg instruktora. Onog jednog . Sa svjetlim očima. Visok, preplanuo, mačjih kretnji, na usnama blag osmijeh. Čim je progovorio, shvatim da je Dalmatinac. - O Bože, tko njih pravi ovakve zgodne i ....a tek Dalmatinke....!- O tome ne smijem ni misliti. Inače od silnih kompleksa neću smjeti obući ni kratke hlače, a kamoli kupaći kostim. Maa, baš me briga kako izgledam. Ovdje sam da nešto naucim, a izgled i sve ostalo je nevažno....
- Uskoro glavni instruktor pozdravlja sve prisutne i nakon uvoda počinje teorija. Što je u stvari jedrenje,što jedrilica, more, posada...
- Sretna sam što sam ovdje i iako dosta iscrpljena od puta, uspjevam se usredotočiti. Danas, kako su nam rekli, neće biti naporno. Jedrit ćemo svega 2-3 sata. Upoznavanje s brodom. Fino. Da potraje duže, bilo bi mi prenaporno. Sve više susprežem zijevanje. Stvarno sam pospana.


"ZOV PRIRODE"

- Ovo je krma, a naprijed pramac, to jest bow. Postoji lijevi i desni bok broda. Dobro zapamtite da je desni bok UVIJEK desni, bez obzira na kojoj strani broda se nalazili. Ovo je jarbol. Sad maloprije smo digli main sail (glavno jedro), a uskoro ćemo i flok. A ovo tu je boom i to doslovce može biti "boom" ako ne budete pažljivi i lupi vas po glavi....-
- - Krenuli smo!-
Prekrasan, sunčan dan i blagi povjetrac, dovoljan za početnike... Odmah sam uočila razliku izmedu charter jedrenja i škole. Ovdje smo, kao prvo, za sad stranci i shodno tome, tako se i ponašamo. Pomalo stidljivi i ne baš pričljivi. Osim našeg Barbe koji je najpričljiviji jer nam objašnjava šta je tu šta na brodu. (inace je Barba, a to smo uskoro otkrili, u stvari najšutljiviji.)
Kad nam je objasnio osnovne pojmove, zaronili smo u šutnju. Plovili smo prema obližnjem otočiću i na trenutak sam se opustila, naprosto upijajući pejsaž oko sebe. Međutim, uskoro je šutnja postala pomalo neugodna, pa sam "ne-budi-mi-teško" pocela ispitivati Barbu. Pa kad je počeo jedriti, pa gdje je sve jedrio, pa jel' samo po Jadranu....Barba me gleda, smješka se svojim, već poznatim smješkom i strpljivo mi, ali šturo, odgovara:
- Pa jedrim otkad znam za sebe.- on će skromno i na to ga svi zadivljeno gledamo. Počnu odmah frcati pitanja sa svih strana, a naš Barba,kao sa malom djecom, "rič po rič" svima odgovara. Malo po malo, i nestalo je početne nelagode. Sve dok....
Ma osjetila sam još prije pola sata, ali sam pokušala zanemariti. A sad mi se ponovo javlja "osjetilni" signal i to puno jači. Piški mi se. Užas.A na ovom, školskom brodu, nema wc-a. Krajičkom oka promatram Sanju i Mirnu, ali one se nešto došaptavaju i smijulje;uopće ne izgledaju kao da ih muči isti problem.
- Evo. I baš se samo meni piški. Sramota. Što ću sad?-
Zabrinuto gledam kamo plovimo i vidim da nismo ni blizu povratka. Svjesna da ne mogu više dugo izdržati i sva crvena u licu od srama, nekako promucam: - Bbarba.....- (on šuti i gleda me).
- Piški mi se. - Gotovo. Sad ću odmah propast' u zemlju.
- Jel jako? - gleda me Barba, potpuno mirno i - smješka se.
- Mda - ogovaram - Ma sjećam se jos iz chartera, znaš, onaj sistem kad se uhvatiš za bocnu ogradu broda i u čučećem, da ne kažem malo "isturenom" položaju...- Počnem petljati, jer vjetar je u međuvremenu ojačao i dosta smo nagnuti, a ja baš nisam posebno raspoložena za akrobacije.
- Dobro - kaže on. - Ovako ćemo. Sad ćemo ići pramcem u vjetar, popustit će nam jedra i jako nas usporiti. Ovo sad svi gledajte jer vec sutra ćete to i vi raditi. Tamara, spustit ceš se tu kod krme u more. Imaš i ljestve, ali dobro se drži za njih i ne puštaj ih. Hoćeš moći? - Šutke klimam glavom.
- Ma kud ću se sad spuštati u more? - Ali nema druge. Došla sam do krme, prebacila nogu preko stražnjeg dijela broda i ...... - Jaaaaao.....kud sad??-
- Prebaci i drugu nogu i stani na ljestve - pomaže mi Barba i pokazuje ljestve u vodi.
- Aha - zahvalno klimam i nekako se dočepam ljestava. Dobro. - Yuhuuuuuuuu! Hej, pa nije ovo tako loše!" - Držeci se čvrsto za ljestve, u ležecem položaju, "vukla " sam se za brodom. Fantastična hidromasaža!
- Eh, da mi je ovako nešto pri ruci svaki dan, ne bih imala ni "c" od celulita....-
- Tamara! - prene me Barbin glas i ja konačno obavljam svoju prirodnu potrebu i nekako se uskoprcam na brod. - Cure, jel i vi morate? Ne? Idemoooooo....- Nastavljamo dalje kao da ništa nije bilo. Ohrabrene mojim primjerom i curice se skidaju u kupaće kostime. Matko i Janez su to vec odavno ucinili. (Sutradan su nas premjestili na drugi brod, sa wc-eom. Šteta. Nisam više imala izgovor za "hidromasažu".)


SEA LEGS??

Gotovo da nisam primjetila u kojem je trenutku moje dobro raspoloženje naglo splasnulo. Počelo je neprimjetno, kao neodređena nelagoda. Najednom sam osjetila da se brod ljulja, što je smiješno, jer ljuljao se i prije pola sata, ali.....sada mi je to pocelo smetati.
- Ma samo sam malo umorna, nije to ništa. Ajde-koncentracija. Fokusiraj pogled u odredenu točku. Samo mirno. - Bezuspješno. Nelagoda se naglo pojačavala i uskoro me je preplavila takva mučnina da sam skoro zaplakala od jada.
- Bože, molim te, neeeeee - Gledam ostatak posade, svi odlicno raspoloženi, a ja.... jaaaaaao neću izdržati, diže mi se cijela utroba, puls mi je ubrzan, oblijeva me znoj..... - Barba, zlo mi jeeeeee - cvilim uplašeno i ne znam gdje da se smjestim u slučaju da..... - Sanja, pomakni se i pusti Tamaru da sjedne u kut kod krme. - Ozbiljan Barbin pogled, ali ni riječi više.
Svi me pogledavaju, a ja ne znam kud bih sa sobom od jada i srama. - Glupačo. Tako ti i treba. Prvo problemi s piškenjem, a sad još i ovo.- Sad sam već ljuta na sebe i zato jer sam smotana i šeprtlja i ..... i..........aaaaaaaaaaaaaaaaah - U zadnji tren sam se nagnula preko ograde i izbacila iz sebe kompletan doručak.
- Dobro. Valjda je to bilo TO. Sad ce mi sigurno biti bolje.-
Prestao je svaki razgovor na brodu, a Barba se uozbiljio. - Aha. Vidiš. Zna on biti i ozbiljan. Sigurno sad misli kakvu to cvilidretu ima u ekipi.... - Zar opet?? Necuuuuuuuuuu - I opet glavu preko ograde. Pa još jednom, i još... U pola sata sam izbacila iz sebe i ono što cu "tek pojesti". Taj ružan osjecaj je dolazio naglo, u valovima i nisam više znala kako si pomoći.
- Opusti se. Potpuno. Pokušaj uhvatiti ritam broda i ne opiri mu se. Ako se brod naginje desno i ti se nagni desno. Kud brod, tu i ti. POSTANI brod. Stopi se s tim ljuljanjem. - Unutarnji glas kojeg sam pokušavala slijediti, zadnjim snagama izvlaceci negdje iz sjećanja upute sa prijašnjeg chartera. Ovo mi se još nikad nije dogodilo. Mislila sam da ni neće. Možda jer sam bila neispavana od dugog puta? No, što je tu je. Potpuno iscrpljena, nisam više imala snage ni volje ni za što. Osim za spavanje.
Mučnina je prestala. Naglo. Kao što se i pojavila. I da sam bila u stanju stati na noge, istog bih trena otišla u kabinu i spavala, spavala... No ostala sam sjediti, zaklopljenih ociju, osječajući kako tonem u neko bestežinsko stanje.
- Evo ga. Više mi se tijelo ne opire, ljuljam se u istom ritmu s brodom. Čak mi počinje i goditi. Čudesno! A još prije pola sata sam umirala! Jesam li sad dobila "sea legs"??- Otvorila sam oči i vratila se u stvarnost. Dan je i dalje lijep, ekipa na okupu, a naša baza na vidiku. Jedra spuštena, motor brunda. Ne znam je li to bilo u planu i nisam ni primjetila kad smo se počeli vračati, ni jesam li ja bila razlog povratka, ali bila sam zahvalna Barbi. Za danas mi je, mozda nije baš "muški" priznati, dosta mora.
Nasmiješila sam se ekipi, dajući im do znanja da sam još živa i dobila zauzvrat prijateljske poglede. I Barbi se njegov osmijeh vratio. Ovo mu ipak bolje stoji. - Jesi dobro? - Gleda me i pronalazim mu na licu tragove zabrinutosti. - Jesam, bolje sam. -
- Ma nije to ništa. Svakom se dogodi. - Zbog ovih sam mu riječi uputila svoj najljepši osmijeh.
- Hvala ti Barba - rekla sam u sebi, sretna što sam bez obzira na sve "dogodovštine" očito još uvijek ravnopravna članica ekipe.
Pristajemo. Sunce je još na obzoru, ali ja osjećam zov kreveta. Ma kakvog kreveta, sad bih zaspala tu, na rivi, na kamenju. Još se sjećam zadnje misli prije nego li sam potonula u dubok san: - Što li me tek sutra čeka?-


ŽENSKI TRIO IZ SNOVA

- Hej, pa mi jedrimo! Ali STVARNO jedrimo! - Nakon početnih muka (koje se na sreću nisu ponovile) sve je krenulo na bolje.
- Ma mi cure smo strašne! - To istina, pomislim kad nam sve "štima", a nije baš uvijek tako. No, prošla su prva tri dana i sad smo vec ponešto naučile. Osim toga, ekipa je ostala bez dva člana. Nakon prvog dana, sljedeće jutro se Matko i Janez nisu pojavili na brodu. Barba nam je samo kratko rekao da ćemo taj dan jedriti bez njih. Nismo se usudile pitati zašto. Jer Barba je- BARBA. Njega se sluša. On je uvijek u pravu. On nešto kaže,ti to napraviš, bez pitanja, bez prigovora. Zašto si "to nešto" morao uciniti baš tako, možete raspraviti nakon povratka u bazu. ( A i onda je on u pravu) I mi smo se toga slijepo pridržavale.
Međutim, dečki se nisu pojavili ni idućeg jutra.
- Pa što je s njima? - pitam ja, ne mogu suspregnuti žensku znatiželju.
- A, šta je. Ništa. Napili se dečki još prve večeri, bili u điru do jutra i došli u bazu mrtvi pijani. Prvo su se dobro naspavali a onda smo ih poslali ča.-
Na brodu muk i upitni pogledi.
- Ma slušajte, razumijemo mi sve to, mladost-ludost, pa more i ugođaj, nećemo mi sad nikome branit' čašu - dvije vina navečer, ali postoje granice. Ovo je škola i tu se ozbiljno radi. Oni koji to ne shvate, nemaju tu šta tražit'. I moramo bit' strogi jer bilo je vec....svega i svačega.-
Klimamo glavama. Doobro.
- I znači sad smo samo nas tri u ekipi?-
- Da. -
- Pa hoćemo mi moći sve to raditi same?-
- Ha, morate!-
Pa dobro,ako baš moramo...

Mirna je zadužena za flok, Sanja kormilari, a ja sam za škotom glavnog jedra.
- Ajmo cure, okret u vjetaaaaaaar! - zapovjeda Barba. Sanja gura kormilo, brod prelazi pramcem preko vjetra i hop!, prebacuju se jedra.
- Ajmo Mirna, zategni flok! -
- Sanja, drži kurs! -
- Tamara, zategni malo škotu.-
Ma ide to nama. Valjda. Barba nije baš pričljiv i ne hvali previše. A onako iskreno, još i nismo za pohvalu. Mirna nikako da zapamti čvorove. Sanja je malo spora. Inače vrlo krhka i nježna, čovjek ima osjećaj da će ju prvi jači nalet vjetra otpuhati. Tek joj je 18 godina. Ali jaka je ona. Samo često odluta u mislima. Njoj je najveća nevolja škota. A ja...ja ne kormilarim dobro! Sramota!!
- Tamara, vozi ravno, kud ćeš?? -
- Ma vozim ja ravno, al' mi stalno bježi, pa ja kormilom malo vamo, malo tamo....-
- Plešeš ti, plešeš - klima Barba glavom i smješka se. Ma samo dok se on smješka, valjda nije strašno. Ali kad smo u kombinaciji Mirna - flok, Sanja -kormilo, a ja-škota, ma nek' se javi tko je bolji! Mi smo trio iz snova.
P.S. Malo pretjerivanja nije na odmet. Za bolje raspoloženje posade. Znate kako je...


BARBA

Nisam sebi htjela priznati, ali naš Barba, kako to mi žene obicavamo reći, ima u sebi "ono nešto". Ne zato što je zgodan, nego jer zraci nekom posebnom energijom.
I ranije sam slušala ženska razglabanja kako našim "kontinentalcima" nedostaje ta unutarnja snaga i energija koju posjeduju "morski vukovi". Je li to baš zbog mora? Uvijek pomalo daleki i tajanstveni, kao da su dio sebe poklonili moru. A mi, naivne, možda baš zato uporno posežemo za tim izgubljenim dijelom, znajući podsvjesno da je to već unaprijed izgubljena bitka. - Kako li tek njihove žene podnose taj vječni zov mora?- pitam se gledajući ih okupljene za večerom. I postavljam im to pitanje na glas.
- Nemam pojma, nisam oženjen.-
Smijeh.
- Ni ja. Ja nemam ni curu, ni ženu.-
Opet smijeh.
- Ja sam oženjen.-
Ops, nešto me štrecnulo. BARBA?! Ma kud baš on...
- A ko ti je kriv! - izvali netko i opet opći smijeh. Smijem se i ja.
Najednom čujem Mirnu kraj sebe: - A jel imaš djece? -
- Ih, on, pa da nema djece. -
Svi se smijuljimo, raspoloženje na nivou.
- Imam. Dvoje. - Gleda me. Uporno. U očima mu spava more. Ne mogu izdržati taj pogled. - Ma šta mi je?- Postajem nervozna i nemirna i... Uostalom i ja sam zauzeta. Ne baš udata, ali...kao da je to neka razlika. I što se sad uopće tu zamaram s glupostima, pa ne pada mi na pamet da bilo što...(Ma ne dolazi u obzir!!)
Vodim sama sa sobom neki čudan dijalog dok mi se u mislima vraćaju slike nekih slučajnih (hm) dodira i pogleda (Božee, koji pogled)...
- Hej, idemo svi večeras....-
Nisam dobro čula, ali dogovor je očito pao i svi zajedno idemo do jedinog kafića u mjestu. Dame su dobile na raspolaganju 20 minuta da se spreme. Nisam baš ponijela "večernju toaletu", pa sam uzela prvo što mi je palo pod ruku (dobro, ipak je bila suknja), raspustila kosu i namazala se. Zanimljivo. Inače se šminkam svaki dan, a ovdje u školi...do veceras se mojih "bojica" nisam ni sjetila. Još jedan pogled u ogledalo...
- Taako. Ma znam ja biti i lijepa. Samo kad hoću.


PONOĆNA ROMANSA

Već je bilo dosta kasno, ali mi još uvijek sjedimo, dva spojena stola i prepričavanje doživljaja....morskih naravno. Skipera ko' u prici, pridružili su nam se i neki carteraši, ali vidim da se svi međusobno dobro poznaju. Pije se vino, domaće - crno. Pijem i ja, osjećam kako mi se vino razlijeva po tijelu i obavija me toplina. Večer poprima meke obrise. Netko je počeo pričati o transferu, nekom zimskom, gadnom, nije se spavalo dva dana...
- Mi još idemo malo u šetnju.- Dižu se moje dvije curice.
- Čekajte, idem i ja! -
- Ma kud ceš? - Barba sjedi kraj mene i gleda me.
- Pa idem, nema smisla...-
- Ako Barba ne pusti, nema nikud! - Uplete se neki skiper carteraš i namigne Barbi.
- A jel' sluša ona tebe? - Pridošlica je uporan i malo mu se jezik petlja.
- Sluša, sluša. - Ogovara mu Barba i malo se mršti.
- Jeli bar šta naučila?-
- Ne brini ti za nju.-
- Bilo mi je jako ugodno, ali sad stvarno moram ići. - Ustajem se i pogledom tražim Mirnu i Sanju. Nema ih na vidiku.
- Otpratit ću te. - Ustaje i Barba.
I dok društvo za stolom naručuje novu rundu, mi odlazimo u tišinu. Remete ju samo cvrci. I naši tihi glasovi. - Stvarno je vrijeme da idem na spavanje, popila sam i to vino, a sutra će sigurno biti naporno.-
Hodamo polako, tek sad primjecujem koliko je visok. Ili sam se ja to smanjila? Nekako se samoj sebi činim sitnom kraj njega. I zaštićenom.
- Savjesna učenica. - Lagano me, jedva, dodirne po ramenu.
Tišina.
- Što da ga pitam? Ništa pametno mi ne pada na pamet. Da ga pitam nešto o jedrenju?-
Još uvijek tišina. Napeta. Tolika da čujem svoje srce. Valjda ga on ne čuje. Svašta. Baš sam blesava.
- Tra la la la tra la la la la - počinjem nešto pjevušiti i vrtim se u krug oko njega, sad ću se baš ludirati, baš me briga, - tra la la la la la...-
On zastaje, gleda me i smije se.
- E, jesi ti....-
- Šta? Šta sam ja? - Pitam ga i dalje skakućem oko njega.
- Puno toga...- i HOP! - Zgrabi me.
Sad ću umrijeti. Tu, odmah. Ali on popušta stisak.
- Jesi škakljiva?-
- Nisammmmm hahahahhahahahaaaaaaaaaaa..- Barba me škaklja, ne mogu vjerovati, ja mu izmičem, izvijam se, ali ne mogu mu pobjeći. I znam da je ovo sad igra mačke i miša, a ja sam očigledno taj miš koji ne može, ne može pobjeći.
Prestao je. I gleda me. Ozbiljan.
Nestala sam u njegovom pogledu, a kad me poljubio.... Bio je to poljubac koji je trajao i trajao...Ništa, tek poljubac, ali on me nije puštao i ljubio me kao da je to sad...
- Tamara, saberi se, patit ćeš, heeej, briši odavde dok je još vrijeme...- Moj ženski, nepogrešivi ( i uvijek točan) racio je upalio crveno svjetlo.
- Ne. - Istrgla sam se i hodajući unatrag gledala u Barbu.
- Oprosti. - Još sam hodala natraške, sve više se udaljavajući. Noge su hodale same. Ja nisam htjela nikud. On je stajao i nije krenuo za mnom. Samo me je gledao kao odlazim. Dugo.
- Tamara... - To je bilo zadnje što sam cula, prije nego što sam se okrenula i potrčala. Samo što dalje. Dalje, od mog Barbe.


NOVI INSTRUKTOR

Vežemo se desnim bokom na rivu.
- Sanja! MA ŠTA RADIŠ? Ma jel TO PAŠNJAK? MA JEL SE TAKO VEŽE PAŠNJAK?-
Sanja na rubu suza, a naš se novi instruktor dere na sav glas. Još uvijek na brodu, ne razmišljajući, zakoračim prema njoj da joj pomognem.
- A KUD ćeš ti?
- Ups...-
- Kud si krenula HA? ODGOVORI MI!-
- Mma mislila sam joj pokazati...-(Strašno. Osjećam se kao u osnovnoj školi.)
- MA šta TI njoj imaš POKAZIVAT'? Ajd' se okreni. A vidi jedra što lamataju. Jesi dovršila svoj posao? HA? Jesam ja reko' šta trebaš napravit'? Jesam. E? Ajde onda. Složi ta jedra. I ti Mirna s njom.-

Eee, gdje je sad naš Barba...
Nakon one večeri, sljedeće smo jutro saznale da Barba odlazi. Svi su se instruktori uskomešali, Barbi je stalno zvonio mobitel, i ispostavilo se da je u pitanju neki iznenadni transfer. Hitan. Barba kreće odmah.
- Cure, stvarno mi je žao što vas ostavljam, ali moram. -
Došao je do nas, a nas tri ko' pokisle kokoši, ne zna se koja je tužnija.
- Ma ajde, bit će sve u redu, dobit ćete novog instruktora. Malo viče, al' nije jako opasan.- tješi nas Barba i smješka se.
- Al' mi ne bi da ti ideeeeeš.- cvili Mirna, i tu se prikljucimo i Sanja i ja:
- Barbaaaaaa, pa nemoj nas ostaviiiiit...-
On nas gleda, malo se raznježio, ne zna valjda šta će s nama.
- Cure, moram, stvarno moram. Znam da nije u redu što vas sad ostavljam dva dana prije kraja, ali.... viša sila.- Ušutjele smo,vidimo da nema smisla dalje navaljivati.
- Evo vam broj mobitela pa mi javite kako vam ide.-
Opraštamo se, Barba se pozdravlja s curama, na kraju dolazi do mene.
- Tamara....- pruža mi ruku, gleda me, i ja u tom trenu osjetim kako mi se steže grlo.
- Čuvaj se.- Bilo je to zadnje što je rekao. I otišao.
I tako smo ostale bez našeg Barbe s ovim....ovim....Prozvale smo ga "Živac". I nismo ga voljele.
- TAMARAAAAAA! Spavaš? Još jedro nije složeno? Jesi zaboravila? Kad kažem da se nešto napravi, onda se to NAPRAVI. I ne gleda se okolo što rade drugi, nego se završi posao. Ne mičeš se od svog posla dok ga ne završiš. Jel to jasno? HA? -

- Jasno je. - promrmljam.
- Ma vidi ti njega. Što si on to umišlja. Ovako vikat' na mene. Kao da ću ja to trpit'. Ma sad ću mu sve reči što mislim o njemu, pa nek' čuje i baš me briga.....-
Mirna i ja šutke slažemo jedra.


BURA

Zadnji dan. Na brodu samo Sanja i ja. I Živac. Mirna je morala ostati u bazi. Sanja za kormilom, ja na škoti, a Živac vodi brigu o ostalom. Puše bura. Ne znam koliko čvorova, ali pošteno nas valja. Vraćamo se u bazu, plovimo cik-cak. Živac je nervozan, stalno pogledava okolo, izgleda da mu se ne sviđa situacija u kojoj se nalazimo. Ne sviđa se ni meni.
- Dobro cure, ajmo, zamjena. Tamara-kormilo, Sanja - škota, IDEMO!-
Brod se naginje, ljulja, propinje, Sanja i ja se pridržavamo jedna za drugu i pokušavamo zamijeniti mjesta. Sanja je krenula prema meni, ispustila kormilo, ja ga nisam stigla uhvatiti.....
Odeeeeeeeee brod.
- TAMARAAAAAA, MA HVATAJ TO KORMILOOOOO! DRŽI GAA! PA ŠTA RADIIIIIIIŠ? JOŠ NISI NAUČILA VOZIT'? SANJA, nazad na kormilo! Tamara, ajde, makni se.-
Skoro sam zaplakala. Htjela sam mu reći da nisam stigla uhvatiti kormilo i da mi je žao......i da....i da....šmrc......
Valja nas. Sve jače. Stalno smo nagnuti. Bole me leđa i ruke. Svako malo popuštam škotu. Pa zatežem. A bura sve jača.
Na refule. Vidim da ni Sanja više ne vlada kormilom. To očito primjecuje i Živac, jer nakon što je skratio jedra, preuzima kormilo. Sad sam ja na škotini, a Sanja na škoti. I dalje jedrimo u cik-cak. Drugačije i ne možemo. Vidim još par jedrilica nedaleko, svi plove prema kopnu. Svi nagnuti kao i mi.
Živca zovu na VHF. Od vjetra ne čujem što priča, a izgleda da ne čuje ni on jer počinje vikati: - DA, VRACAMO SEE.-
(Prilicno smo se nagnuli) Sad smo, pretpostavljam, dosta blizu baze.
(Još smo se jače nagnuli)
- Sanja, popusti škotu! -
Sad bar znam kakav je to osjećaj plov......
- SANJAAAAAAAAAAAAAAAA! -
Sve se odigralo u djeliću sekunde. Toliko smo se nagnuli da je desna strana ograde bila potpuno u vodi, Živac je zaurlao, a Sanji je noga nekako zapela za škotu, izgubila je ravnotežu i nosom krenula prema...Nemam pojma kako mi je uspjelo, automatski sam jednom rukom zgrabila Sanju i odbacila ju natrag, a drugom uhvatila i popustila škotu.
Brod se ispravio. Uuuuh. Ovo je bilo napeto.
Sanja potpuno blijeda. Ko' krpa. A ja samo čekam. Sad ce Živac vikati na nju. Sto posto. Jadna.
Medutim, Živac gleda obje. Tišina. Lice mu kamen. Čekamo. On polako počne klimati glavom.
- Dobro je.- kaže, i ušuti.
Nas dvije se pogledamo bez riječi, zbunjene. Prvi put Živac nije viknuo. Wow.
- A sad se cure snađite kako god znate, jer moram otić' još skratit' jedro.- To je bilo sljedeće što je rekao i "odšetao" se gore, kao da se šeće u sred mirnog, sunčanog dana po rivi.
I ja nisam mogla, a da mu se iskreno ne divim.


U AUTOBUSU

Još ne vjerujem da je gotovo. Ne želim vjerovati da ostavljam iza sebe bazu, našu jedrilicu, moje cure...
Zadnji su sati protekli kao u snu. Zagrljaji, pozdravi, oproštaji...Toliko dragih ljudi. I po stoti put u mislima prebirem po svemu i prisjećam se svakog trenutka. Gotovo da još uvijek osjećam dodir vjetra na licu i miris pučine.
- More, more, zauvijek me zarobilo. I vratit ću se moru. - (Hm, još cu postati i pjesnikinja.)
Iz daljine izranjaju svjetla Zagreba.


EPILOG

Još sam uvijek "moždabuduća jedriličarka", ali Mirna, Sanja i ja se dogovaramo oko odlaska na napredni tečaj. Čudno je to kako nas razlika u godinama nije omela u našem prijateljstvu. Ja sam im nešto kao starija sestra. One meni, ništa manje drage. Hej, pa mi smo ekipa!
Čak ni "Živac" nije tako loš. Ne znam ni sama kako, ali na kraju smo se sprijateljili. Često se čujemo telefonom, i - tko bi rekao, u stvari je vrlo duhovit! Ipak sam ga jednom prilikom pitala zašto toliko viče, a on mi je kroz smijeh odgovorio da je to vikanje u stvari samo taktika da bi...
Morala sam mu obećati da nikom neću odati tu tajnu "vikanja", pa iako se jedva suzdržavam, održat cu obećanje jer.....skiper je uvijek u pravu!

A Barba........
Ne znam što je s Barbom.
Njega mi je dalo more.
Samo na trenutak, znam.
I uz blagoslov, vratit ću ga moru.
Odlazim do prozora, širom ga otvaram i vičem iz sveg glasa:
- Čuvaj ga more!-
- Čuvaj Barbu. Gdje god bio.-
I moje riječi otplove u noć.

KRAJ