Sjedim, ŝam, na pilotskoj stolici, koja, na mostu, svakako nije namijenjena meni, ali eto ŝam sam, nema kormilara samnom gore, ni mazača ni strojara dolje u makini, budni smo tek jedanaest tisuća i šesto konja dolje i jedan tovar gore, na mostu. Indijski ocean, širok, prostran, do Kokosovih otoka još tri, četiri dana, oko mene sve pusto, gore nebo i to oblačno, dolje more, nemirno, a na moru moj brod i ja, oko nas ništa, već deset dana nismo sreli niti jedan brod, ni čamac, ni balvan, ni dasku, ni grančicu, ništa, ništa, zadnji brod koji sam vidio, išao je prema južnom polu, još prije deset dana, valjda je već i stigao do njega.

Iron Mike vozi, malo lijevo, malo desno, ali uvijek u šezdeset i dva, a konji ga slušaju ko’ iskusnog kočijaša, svih jedanaest tisuća i šesto i dok alarm ne zazvoni, ja sam bez brige. Satelit “pijukne” uvijek kad ima spreman “fix”, onda ga ubilježim na kartu i to je sve, vratim se uz šalicu čaja na pilotsku stolicu pa meditiram, prethodno u kokpitu pogasim sva svjetla i u bespuću se prepustim mislima, što god mi prvo padne na pamet. Prije nekoliko dana na smjeni straže, skupa s trećim našao sam, u chartroomu, na stolu, “Japan Pilot Book” i još nismo odgonetnuli kako je ta knjiga došla tamo, on je za svoje straže nije stavio tamo, a nisam ni ja, jedini koji je do ponoći bio još na mostu je zapovijednik, ali i on je negativno odgovorio. Baš čudno vratio sam je u ormar, među ostale knjige, inače složene, sad sve razbacane i pomiješene, no i to sam sredio. Odbacujem te misli, kao neproduktivne i pokušavam sebi zadati nešto pametnije za razmišljanje. Ništa mi ne dolazi na pamet. Stalno mi se nameće da čujem ljudske glasove, nerazumljive, uvijek kada u četiri ure ujutro siđem s mosta i to u svojoj kaniželi i kaniželi časničkog salona. Pošao sam, par puta, za tim glasovima, ali ništa, baš ništa, vjerojatno vibracije glavne makine rade takav efekat u kaniželama, a onda …, čekaj, nekoliko puta čuo sam i zviždanje. Ma ne, ne, to je vjetar sigurno zviždio kroz sohe čamaca za spašavanje. Za to se vrijeme brod klanja moru, čas dižući, čas spuštajući pramac, ko’ stari musliman moleći se Alahu, a vrhovi Haglunds-ovih dizalica, sad su iznad sad ispod horizonta. Brod opet, kao da je poludio, promijenio vjeru, dok smo svi na brodu Kršćani, Hrvatski Katolici i Crnogorski Pravoslavci, brod musliman, ne ide, ali ne klanja se puno, pa mu opraštam. Zavjese u chartroomu se njišu, kao da sablazno pružaju ruke naprijed, pa ih povlače natrag, a zviždanje počinje poprimati nekakav smisao, nekakvu melodiju, možda čak i prepoznatljivu. Pa zaboga, zar ovaj brod nije uzeo svoje žrtve u ovih devetnaest godina svoga postojanja. Da, da, jedna je bila tako svirepo ubijena. Bio je isto drugi časnik, kao i ja. Prije otprilike petnaestak godina, kad je ovaj brod još plovio pod danskom zastavom. Također je imao stražu od ponoći do četiri ujutro, mislim da se zvao Peer ili Lars, a obračunavao je i dijelio plaće isto kao i ja danas. Tada je na mostu bio sam, bio je “single watch” kao i meni sada, jer nema dovoljno ljudi za piketat palubu. Peer ili Lars se je u četiri ujutro spustio kroz blagovaonu do smočnice, pojesti nešto, pa na spavanje. Čim je ušao u salon na najdonjoj palubi netko ga je opalio sjekirom po glavi i razbio mu lubanju, to je kasnije bio policijski izvještaj na temelju tragova što su ih pronašli u salonu, gdje su između dva ultraplasta na zidu isčeprkali komadiće sasušenog mozga i krvi, ostalih dokaza nije bilo, a i tijelo je bačeno u more ribama i psinama na gozbu. U njegovoj kabini, otvorenoj ključem, više nije bilo novca od plaća, moglo je nestati samo dvijestotinjak dolara, jer je dan prije dvojici članova posade isplatio višemjesečnu plaću. Ubojice to nisu znali, tako savršen posao, stručno i čisto obavljen, a za ništa, za samo dvije stotine dolara, toliko je vrijedila glava mladog časnika, a tko zna tko je ostao za njim doma, žena i djeca, majka, otac, sestra, brat, prijatelji, svi su ga izgubili za samo dvijestotinjak dolara, glupo. Još i danas fali originalna protupožarna sjekira u spremištu, vjerojatno je pošla za njim u more. Opet, mi nešto nije jasno - zamislih se, te počeh povezivati konce - Knjiga !!! Pa to se dogodilo nadomak Japana i japanska policija je vršila uviđaj, to mi je netko rekao, ali nitko mi nije rekao kako mu je bilo ime. Odakle ja to znam ??? Pa da, spavam na njegovom krevetu, na onom istom madracu i jastucima, pokrivam se istim dekama i palim isto svjetlo za čitanje kad se probudim i možda istim priborom jedem. Što sad hoće Peer ili Lars, je’l stvarno on pohodi moju podsvijest. Ima stotinu mogućnosti da ta knjiga nađe put iz ormara do stola u razmaku od samo pola metra. Je’l to nekakvo upozorenje, kakvo? Drugom časniku prije mene ukrali su dvadesetak tisuća dolara, ali ga nisu ubili, policija u Americi, našla je lopova i novac je vraćen, a ljudi su dobili plaće. Od tada je kompanija donijela propis da samo zapovijednik može dijeliti novac, odlično, znači nitko nema nikakav razlog da mene napadne. Tu neće naći ništa, svi to znadu. Oni glasovi, jesu li to ubojice, samo ih ja čujem ujutro u četiri, kad se vratim sa straže.

Gledam na sat, četiti manje dvadeset, zovem čifa i upisujem stražu u dnevnik. Točno u četiri predajem stražu i napuštam most. Upućujem se jedinim putem kroz nadgrađe do časničke blagovaone, pa u smočnicu na marendu. Zviždanje me stalno prati i drži na oprezu. U kaniželi svoje kabine opet čujem nerazumljiv razgovor, netko kao da je nešto viknuo. Zastao sam razmišljajući što učiniti pa stisnem obije šake i oprezno provirujem iza kantuna, ništa, čak su i glasovi prestali. Nastavim polako silaziti niz stepenice u donju kaniželu časničkog salona. Opet ista stvar, glasovi se čuju dok ja ne dođem, a potom tajac. Dugačkim hodnikom upućujem se u salon, lagano otvaram vrata, mrak je unutra, kao onda kad je mladi Danac tako umorno i bezbrižno, u ovo vrijeme zakoračio u smrt. Kroz salon se vidi svjetlo, ostavljeno da gori čitavu noć, u dispensi (smočnici). Stojim pred vratima kolebajući se hamletovski, ući ili ne ući. Neću više čekati, idem, ionako prvo lupam glavom u zid, a onda gledam koliko je debeo, munjevito provirujem lijevo i desno, pa povlačim glavu natrag. Nikoga. Ulazim i zatvaram vrata, pa sigurno prolazim salonom. Nakon dva koraka - šum - iz dispense. Stao sam kao ukopan, netko je, nespretan, rukom ili tijelom gurnuo čaše i pijate što ih je konobar Božo oprao poslije večere i naslagao pored škafa. Zašto baš sad netko želi i meni nauditi, već četiri mjeseca radim isti put i nikad mi se ništa nije dogodilo. Adrenalin je jurio žilama, kolebam se otići ili konačno spoznati istinu. Dželat stoji s dignutom sjekirom između sudopera i frižidera, čekajući kad ću bezbrižno ući, pa da spusti teško sječivo i na moju glavu. Ukopan, na granici ludila, flimskom brzinom, prevrćem slike svih članova posade, nastojeći naći bilo kakav razlog, kod bilo koga od njih, koji bi mi dao iole mali trag nečije zle namjere prema meni, bezuspješno. Izdala ga je njegova nespretnost, a mene je još prije sat vremena upozorio duh Peera Larsena …? Peer Larsen, tako je, tako se zvao nesretni Danac, sekondo. Ali, kako sam tako siguran u to? Nije važno, sad moram elektronski razmišljati što učiniti. Stojim, i dalje napet, u tami, nasred časničke blagovaone, gledajući u mali stolić unutra u dispensi, koliko god mi je pogled s tog mjesta dozvoljavao. Na stoliću daska za rezanje kruha, puna mrvica i veliki oštri nazubljeni nož za kruh. Napetost raste, dlake na rukama i nogama stoje uspravno, a kosa na vratu počinje se ježit, paleći alarm opasnosti. Niz kičmu poteče kap znoja, kao oštri stilet para kožu i ostavlja za sobom tanki trag krvi. Misli su ponovo letile, otić ili napast, on je u prednosti jer ima oružje, a ja sam goloruk, ja sam u prednosti jer znam da me čeka. Nervozan je, čujem kapi znoja što klize niz njegovo lice do brade i bubnjajući padaju po pločicama u dispensi, vidim sjene na muradi, na to me upozorio Larsen! Larsen!!! LARSEN, LARSEEEEEEEEEN !!!!!!!!

Odlučio sam, uletit ću unutra, munjevito, zgrabiti nož od kruha i prije nego se ubojica snađe, zarinut ću u njegove slabine hladni čelik. Duh Larsenov ja stajao nagnut na vrata i samo se smiješio. Spremih se na skok i već tijelom pođoh naprijed, … kad sa sudopera na pod skoči - Bartolomeo. Mali mačak zamijauče, a meni adrenalin ponovo brizne u žile. Zaustavih se trenutno, a Bartolomeo me pogleda i pozdravi još jednim mijaukom. Sagnem se i podignem ga gladeći mu podbradak. - Luđače mali, gladan si, jeli, skoro te je ta glad stajala glave. - rekoh i mirno uđem u dispensu. Bila je prazna, nikoga u njoj, samo se u daljini čuo Larsenov smijeh, kao da vibracije tresu nešto veliko, zavareno za palubu. Bartolomeo je bio mali, sivo-crni mačak, sav kuštrav se ukrcao u Veneciji, isti dan kad i ja, bio je gladan i žedan. Nahranili smo ga, napojili, okupali, pa i namirisali i ponovo odnijeli na rivu, ali mu se nije ostajalo vani, valjda ga je pustolovni duh ili možda osjećaj sigurnosti tjerao natrag na palubu. Ukrcao se je bez matrikule i putovnice i ime dobio po slavnom Bartolomeu Diazu, čini se da i on to kuži, jer kad ga se zazove po imenu, priđe i umiljava se oko ruke ili noge, dobrodušan neki mačak.

Otvorim frižider i izvadim tanjur na kome je bio sir i šunka, sir sam uzeo ja, a šunku bacih Bartolomeu. Oboje smo smazali jutarnji obrok, dok rečeš keks. Čašu bevande već sam napola ispio, kad me Bartolomeo, dignuvši se na zadnje noge, zagrebe po nogavici.

- Što je, zar si i ti žedan? - te mu natočim u plitki tanjurić malo vina i on navali. Nije se odvajao dok nije sve oblizao, a onda se, šemećući, uputio iz dispense. Samo nikako preskočit, deset centimetara visok, prag. Koliko je samo puta opalio glavom po njemu. Nasmijah se, podignem ga i prebacim preko. Odgegao se, loveći dijagonale, po časničkoj blagovaoni, do ispod jednog malog stolića i legao na bok, izbacivši jezičinu van, zavrtjevši oči. - Laku noć pijančino - rekoh pa odoh iz salona.

Prolazeći kaniželama ponovo sam čuo razgovor, no nisam se više obazirao na to, već, od sna, poluotvorenih očiju došao sam do svoje kabine, ali …, stoj, nemoguće, vrata su širom otvorena, a na njima, nagnut na okvir, prekriženih ruku, stajao je nepoznat čovijek. Visok, naočit momak, čak za pola glave viši od mene, vitak i zgodan, prodornih plavih očiju i izrazito plave kose, čijih je par pramenova virilo, na čelu i potiljku ispod pletene, plave, mornarske kape, čak i čvrsti brkovi lijepo su se uklapali u duguljasto lice, pravilnih crta. Bio je obučen u plavu dolamicu, bijelu dolčevitu, plave hlače i teške zimske cipele. Čisti izdanak arijevca, još mu je samo falila tanka lula i bio bi pravi mornar sa sjevera, opisan riječju i slikom u školskim udžbenicima.

- Per Larsen ... - promislih - …napokon, u kompletnoj figuri. -

- Dobro jutro Peer Larsen. - pozdravio sam, ali umjesto odgovora samo se makne s vratiju i pokaže mi rukom neka uđem. Poslušam i prođem mimo njega, nisam više osjećao strah. U kabini je propuh, fineštrin sam još ja bio otvorio, a zavjesa je lepršala kao zastava. Požurio sam zatvoriti ga i učinivši to okrenem se, ali Larsena više nije bilo, a vrata su bila zatvorena. Otvorio sam ih i brzo izašao u hodnik, ni tamo ga nije bilo, a ni razgovori se više nisu čuli. Vratio sam se natrag u kabinu, zatvorio vrata, sjeo za stol i upalio radio. Uzaludno tražim stanicu, sve samo krči i zavija, a u misli se stalno vraća Peer Larsen, kao da sam poludio. - Hoće li me samo pustiti spavati, tako sam umoran. - Odagnah ga iz misli, pođoh pomokriti, već peti put u sat vremena, živci su još uvijek ko’ struna. Svukao sam se, legao i uzeo knjigu, čitam kao i da ne čitam, samo raspoznajem slova. Umro jer su drugi tako htjeli, oni su mu oduzeli život, pa zašto meni sada dolazi, ili me štiti, ili sam ja pogodan medij da me može pohoditi, ili što hoće, pomoću mene naći svoje ubojice i osvetiti im se. Ni on kao ni Bartolomeo nema matrikule, nekad ju je možda imao, ali sad mu, doduše i ne treba. Sklopio sam knjigu, zatvorio svjetlo i zaspao, još sam samo u polusnu čuo neko fućkanje, valjda vjetar zviždi kroz sohe čamaca za spašavanje.

- Znaš li da su na ovom brodu jednoga časnika ubili sjekirom da bi ga mogli opljačkat. - počeo sam priču s trećim časnikom u ponoć slijedećeg dana.

- Tko ti je to rekao, barba možda? - upita

- Ne, nego …-

- Kapo? -

- Ma nije, šuti ! - i ispričam mu priču o Peeru Larsenu.

- Tko ti je rekao da su ga ubili? - već skoro plačno me upita treći, sjedeći na pilotskoj stolici.

- Nije važno i tako mi nebi vjerovao. -

- On !!! On sam ti je to rekao!!! Je li tako ?!?!?! - ustane sa stolice i otrči do automatskog pilota i uhvati se za kormilo - zato …, zato sam ja doživio po bonaci, nasred Atlantika da se sve treslo oko mene i to punih petnaest minuta, skoro sam dobio slom živaca, to je bilo oko jedanaest navečer, do četiri ujutro se nisam usudio ŝam sići s mosta, dok nije i sekondo sišao s mosta. Ajme majko moja. -

- Ne paniči, ništa ti neće, nije ni meni sinoć, samo se cerio, kad god sam ga vidio. -

- Molim te otprati me do kabine, strah me je, još ako čujem glasove, ja …, ja …, ja sam mrtav čovijek. -

- Ne pizdi. - odgovorim i nakon polusatnog natezanja ipak pristanem napustiti most i otpratiti ga u kabinu. Odmah se zaključao i popalio sva svjetla. Ostatak straže mirno mi je prošao. Vrativši se umoran, pred vratima svoje kabine ponovo ugledam Larsena, zastanem kao ukopan na dva metra od njega. U rukama je držao kratak, okrugli štap, podigao ga u visinu svojih očiju i slomio jednim trzajem, a zatim prislonio polovice jednu uz drugu i trljajući njima zaškripao prodornom škripom, da su me uši zaboljele, onda je stao, stavio polovice ispod pazuha i prstima pokazao broj šest.

Ne znam zašto, ali nekakva me sila tjerala na palubu i uputio sam se van nadgrađa, do štive broj šest, prislonih uho na bukaportu i začuh jezivu škripu u štivi. Vratio sam se na most obavijestiti čifa o tome. - Vidjet ćemo ujutro što to škripi, ja ne čujem ništa. - odgovori mi.

- Hmmm. - promrmljah napuštajući most. Vratio sam se direktno u kabinu, bacio na krevet i već u letu zaspao. Ne sijećam se dali sam nešto sanjao.

- Drrrrrrrrrriiiiiiiinnnnnnnn, drrrrriiiinnnnn, drrrrriiiinnnnnn, drrrinnnn, …. - Luđački je zvonio moj telefon. Skočio sam s kreveta i u mraku porušio sve sa stola dok sam našao slušalicu onako pospan.

- Što je, što tako zvoniš, jesam li ti rekao …-

- Obuci se i odmah na palubu. - vikao je treći s mosta, da sam ga skoro mogao čuti i bez telefona. - Nešto se dolje događa, sakupili su se svi makinisti, kapo, mehaničari, master, oba čifa i svi naši od palube, spremaju se otvoriti štivu. -

Spustivši slušalicu, točno je minuta protekla, a ja sam već vezivao cipele i slijedeće minute bio sam na palubi.

- Što se dogodilo? - pitao sam prvog na koga naletjeh, kormilara Šimu.

- Puče kanta, a rezerve nema. - odgovori ovaj, pa nastavi - Odvojila se rebra od oplate na tri mjesta, rascvjetala se i oplata pa imamo prodor mora u broj šest. -

- Divno, a unutra je šest tisuća tona magnezita. - rekoh i uto se počinju pomicati MacGregor poklopci štive broj šest.

- Dosta je otvorit samo jednu bukaportu. - vikne čif noštromu na kazamati i ovaj zaustavi vitlo.

Umjesto u štivu, pogledao sam na bukaporte gdje je na prvoj sjedio Larsen, odmah iznad otvorena grotla štive.

- Jesi li mi to htio reći? - progovorih poluglasno, a on samo namigne, smiješeći se.

- Molim sekondo? Jel’ meni govorite? - pogleda me Šime upitno.

- Ha … - prenuo sam se - … ništa, ništa, to ja sam sobom. -

Ponovo sam se okrenuo prema bukaportama, ali Larsena tamo više nije bilo. Pogled je odmah pao na rebrima prošaranu oplatu, metar ispod visećih balasnih tankova. Tri vodopada su se slijevala na brda tereta, jedan veliki i dva mala. Brzo se radilo, dovukle su se cijevi i daske za skelu, plamenici, crijeva i boce kisika i acetilena, za rezanje i varenje lima, brusilice, batovi, itd. Sva tri mehaničara, odmah su sišli u štivu i počeli s montiranjem skele, a potom natezanjem oplate i varenjem pojačanja, gdje se moglo, brušenjem varova, dok je voda i dalje nezadrživo prodirala u brodsku utrobu i natapala teret, a limovi su stravično škripali i cviljeli, pod opterećenjem pucajući sve više. Dotle sam ja, zlu ne trebalo, pripremio čamce za spašavanje, začepivši dno i otpustivši salvavite i rice za obaranje.

Napokon, brod se morao zaustaviti i nakon duge borbe s puknutim i vlažnim limovima i nadirućim morem, tek oko devet navečer uspijeli su ga pobijediti, smanjiti prodor zaustaviti daljnje pucanje limova i spojiti rebra, privremeno, dok se teret ne iskrca. U ponoć kad sam stupio na most ni treći časnik ni ja ne progovorismo ni riječi, ni pozdrav.

- Idem. - reče nakon pet minuta predavši mi dužnost.

- Bog. - pozdravio sam.

Ponovo sam ostao ŝam, napunim lončić vodom i uključim malo kuhalo. Dok se to zagrije sjeo sam na pilotsku stolicu, gledajući naprijed, u prazno. Oblačno, tamno, svako malo brod prođe ispod oblaka i kiša opere sol sa lamarina. Siđem sa stolice i nalaktim se na fineštrin. Počela me pomalo hvatati nekakva nervoza u želucu, a kosa na potiljku se počela ježit. Tmina, mrak, ne vidi se ni prst pred nosom. Još uvijek stojim nagnut na fineštrin, ne mičem se, ne priznajem samom sebi nelagodu straha, radi koje nemam snage ni okrenuti se i pogledat iza sebe, a kako bih volio da jesam.

Odjednom lončić počme, doslovce skakati po jarko crvenoj ploči rešoa. Pritrčao sam, uzeo krpu i maknuo lončić, a utičnicu kuhala izvukao iz zida.

- Kako ??? Pa nikad se dosad to nije dogodilo, a ploča i nema snage da se toliko zagrije. Kakve su ovo pizdarije ??? - rojile su se misli u mojoj glavi dok sam metalnu, vrelu posudu odlagao u metalnu pepeljaru, koju smo imali kraj rešoa, da nebi rastopili gumeni podmetač na stoliću. Baš u trenutku kad sam imao namjeru staviti šećer i kavu u toplu vodu, zapuše vjetar, toliko snažno da sam kroz sve pore i otvore na mostu osjetio strujanje zraka, vrata su se stala tresti, a zviždanje kroz staklo jasne vidljivosti, toliko se pojačalo i bilo intenzivno, da sam čekao kad će se raspasti. Zavjese su se njihale, a lanci na njihovom dnu ravnomjerno su udarali u murade i jezovito se vukli po podu. Tama i mrak, beskrajan i neugodan. Žličica mi ispadne iz ruke, a limenkom sa šećerom jedva pogodih stolić. Vratio sam se do fineštrina i u tom trenutku bljesne munja popraćena gromom, osvjetlivši brod i oko broda. Svjetlost prođe i ponovo nastupi tama, a ja ŝam na ovom mostu, na ovom brodu, na ovom svijetu. Ŝam??? Uhhh, gotov sam. Krajem oka, vidjeh da me s lijeve strane obasjava neki uspravni stup svjetlosti. Ukočen, nisam se mogao ni pomaknuti. No ljudska radoznalost nema granica, pa pomalo okrenem glavu lijevo i vidim ga ponovo. Blještavo je svjetlio u svoj svojoj figuri, a mliječno svijetlo obasjavalo je sve okolo. Uputio se s lijevog kraja mosta prema meni, smiješeći se. Sad sam mu licem stajao okrenut i nesvjesno sam pošao korak natrag, te se naslonio na vrata mosta, gledajući Peera Larsena, širom otvorenih očiju i usta, a sve dlake na meni stršale su u vis. Prišao je na metar udaljenosti i stao gledajući me.

- Ne boj se mrtvih, živih se boj. - reče.

Konačno sam smogao hrabrosti pokrenut usnice sučeljen s dobrim duhom Fidestara - jesi li nas želio upozorit na ono što se dogodilo Peer Larsene? -

- Da. Čuvajte mi ovaj brod, jer dok ima njega, ima i mene… - odgovori - … i zapamti, svakom je u “crnoj knjizi” zapisano kad mora poć, a do tada mogu popucat i sva rebra, neće ti se ništa dogoditi. -

Valjda sam samo nesvijesno klimnuo glavom čuvši Larsena prvi puta da govori. Ponovo se nasmiješio, namignuo mi, a potom se okrene i uputi natrag prema lijevom krilu.

- Peer Larsene - viknuo sam. Visoka i vitka figura stade i okrene se - hvala ti u ime svih nas. -

Opet se samo nasmiješi, podigne dva prsta i takne rub svoje pletene kape u znak pozdrava, pa se ponovo uputi prema krilu mosta. Došavši do vratiju, jednostavno nestane i Peer Larsen i svjetlost koja ga je obasjavala.

- Kažu da duhovi ne mogu naći mir, već lutaju po svom zadnjem prebivalištu, dok ne završe započeti posao, ... - vikao sam za njim, a iz dubine brodske utrobe čuo se duboki tutnjajući smijeh - … kažu da svaki brod ima svoju dušu, ti si valjda Fidestarova. Kažu da svi mrtvi mornari, ko’ ukleti Holandezi lutaju morima, a ti si prvi kojeg sam sreo. - samo prošaptah stojeći, nasred mosta, sam u tami.

Ponovo zavlada mrak, tmina, neugodna osamljenost, praznina, ništavilo. Više se nije čulo ni fijukanje vjetra kroz sohe čamaca za spašavanje, ni vibracije glavnog stroja po kaniželama. Ponovo gledam da prova kroz fineštrin, … u prazno. Budni smo samo jedanaest tisuća šesto konja, željezni Mikula i ja. Vraćam se na pilotsku stolicu i opet se, uz šalicu kave, prepuštam mislima, što god mi prvo padne na pamet .

Tonči Štokov Rođen 1959. u Rijeci. Cijeli radni i više od pola životnog vijeka, plovi na raznim domaćim i stranim kompanijama kao časnik i zapovijednik. Prošao sva mora, oceane i kontinente, bonace i fortunale katkad i jače od 12 bofora. Topio se i gorio. Pomalo već umoran od mora i onoga što more nosi sobom, zadovoljstvo još jedino nalazi u opisivanju svojih putovanja i avantura. U pripremi roman. Kad je doma, živi na Trsatu.