- Kapetane … - pokuca i odmah uđe mladi časnik u zapovjednikovu kancelariju.

- Izvoli Ante, što te muči ? -

- U zadnjih dva mjeseca, otkako smo prošli Panamu i ušli u Pacifik, od posla nisam sišao s broda. Ni u Buenaventuri u Columbiji ni u Sallaveri, Piscu i Callau u Peruu ni u Antofagasti ni u Toccopilli u Čileu i nakon sve te ciganije što me je do Boga izmučila želim ovdje izaći u grad, sjest u kafić, pojest brdo sladoleda, popit kriglu pive i zaboravit na ovu ruzinavu kantu. -

- I dobit proljev od te kombinacije. - nadoveže se zapovjednik - Dobro, dobro, samo nemoj napraviti vani neku glupost. Ovdje se možeš dobro zabaviti i “odmoriti”. Manzanillo i Acapulco su dva najveća meksička turistička centra na pacifičkoj obali. -

- Uzet ću sobom i maloga Stipu, doviđenja. -

- Bog Ante. -

- Već sam zaboravio i hodat po asfaltu - pojada se Ante prijatelju.

- Ništa zato, ponovo ćeš naučit. -

- Znaš Stipe … - ponovo će Ante - … moram kupiti pravi meksički sombrero i pončo za moje klince, za maškare i tako ću uskoro poć doma i nadam se da će ih to jako razveseliti. -

- Hm, dobro … - promumlja Stipe - … samo ih treba naći.-

- Ne brini bit će toga po dućanima za suvenire. Već ih vidim kako će izgledati, ko pravi meksički bandidosi.-

I tako čavrljajući dva su prijatelja izašla iz luke na dugačku, prometnu ulicu što je vodila u samo središte grada. Ante mahne rukom vidjevši taksi i automobil stane, ukrca ih te produži prema gradu.

- Uh kako je ovdje lijepo ! - čudio se Stipe gledajući hotele, restorane i barove, dok su se vozili u centar grada - Pravi svjetski turistički centar.-

Taksista ih dovede točno ispred dućana za suvenire, pa plativši izađu iz žutog automobila i direktno uđu u dućan. Odmah se pored njih stvori mlada, niska, meksikanka, uljudno upitavši - … što gospoda žele ? -

- Sombrero i pončo - odgovori Ante.

- Izvolite. - reče meksikanka i pokaže rukom iza njih na desetak crnih šešira naslaganih jedan na drugi. Neki su bili izvezeni zlatnim nitima, neki srebrnim, a neki ostalim raznobojnim koncima.

- Ovaj pončo i ovaj sombrero. - pokaže Ante prstom na raznobojni ogrtač i veliki crni šešir bogato ukrašen zlatnim nitima.

- U redu, 26 dolara sombrero i 24 dolara pončo, 50 dolara molim senjor. -

Ante posegne u džep, izvadi zelene novčanice, plati pa uzme pončo i sombrero i skupa s prijateljem napusti trgovinu.

- Ha, ha, sombrero mehikano ... - nasmiješi se Ante vrteći ponovo teški, crni šešir, izvezen zlatnim nitima, po rukama - ... Stipe hajmo sada na jedan veliki meksički sladoled, ja častim.-

- Pa ako inzistiraš, onda prihvaćam poziv. - nasmije se Stipe i oba krenu prema obližnjoj slastičarni.

- Senjor, senjor, un peso por favor. Gospodine, gospodine, molim vas dajte mi jedan pesos. - trčao je oko Ante mali dečkić, potežući ga za hlače i pružajući ručicu prema njemu.

- Chicko, makni se od mene, neka te mama i tata nahrane ... i operu.- oštro odgovori Ante i nastavi dalje, ali mali se Meksikanac nije dao smesti, pa nastavi trčati oko njega pružajući ručicu - ... senjor un peso por favor, mi hermanita este mucho malada. -

-Gospodine, jedan pesos za hranu, molim vas, moja sestrica je jako bolesna.-

- Ma bježi kad ti govorim. - ljutito će Ante ni ne slušajući malog napasnika - Pa nisam ja pozvan u Mexiko rješavat socijalne probleme, je li tako Stipe? - i okrene se prijatelju. Uto mali Meksikanac istrgne sombrero iz njegovih ruku i dade se u bijeg.

- Vraže mali, kako se usuđuješ !!! - vikne Ante i potrči za njime. Iznenađeni Stipe zastane na trenutak, pa se dade i on u trk za Antom i malim lopovom.

Dječak je trčao kao vjetar, no ni Ante nije bio ništa lošiji, ali je uvijek bio na korak iza njega, a Stipe je puhao i psujući, skoro napamet, trčao pamteći uglove iza kojih je Ante nestajao. Trčali su uzbrdo po nekakvoj ulici i utrčali u sirotinjsku četvrt, gdje kuće bijahu sagrađene od lima isječenog iz limenih bačava, a krovišta pokrivena palminim lišćem. Već je i Ante bio prilično umoran i posustajao je, ljut, misleći kako će odustati od potjere za malim lopovom, kad dječak uleti u jednu od tih kuća. Ante stane i oprezno se približi, ne znajući što ga unutra čeka. Uto je došao i Stipe sav zadihan, rukom pritiskajući bolnu slezenu.

- Ako Ante nećeš ti, onda ću ja malom mangupu istegnuti uši i vezati oko glave. - te obojica stanu na otvor, gdje vratiju uopće nije bilo. Sumrak se već bio spustio i prve zvijezde obasjavale su nebo iznad grada, gdje su se palila blještava svjetla barova, restorana i hotela.

U polumračnoj prostoriji, u kutu na zemljanom podu skupio se mali Meksikanac, držeći čvrsto sombrero ispred sebe. Ante zakorači unutra, prema njemu, i tada krajem oka ugleda u drugom kutu hrpu kartona na kome je, skupljena, ležala malena djevojčica. Priđe joj i klekne, stavi ruku na djetetovo čelo, bilo je vruće. Uto dijete otvori oči i podigne se. Nije bila starija od tri ili četiri godine, sićušna i neishranjena, gledala je Antu velikim crnim, upalim, očima. Pogled joj se caklio i jedva je stajala na bosim nogama, crna kosica, kroz koju već odavno majčin češalj nije prošao, bila je sva raspletena i prljava.

- Papa, vratio si nam se, puno te volim. - reče, pruži ruke prema Anti i zagrli ga, a on je nježno prihvati u naručaj.

- Stipe ovo je dijete jako bolesno, već je počelo buncati, treba doktora. Chicko, kako ti se sestrica zove, gdje su ti otac i mati? - upita maloga Meksikanca na kastiljanskome.

- Maria Ines senjor, mama je umrla prije sedam dana, otad je i ona bolesna, a otac je otišao još prije dvije godine, puno je pio i tukao svih nas. -

- Što ćemo sad Ante, gdje nać doktora ? - upita Stipe.

- Bilo gdje, ali moramo joj pomoći - odgovori Ante i uto osjeti kako je ruka djevojčice beživotno pala preko njegove ruke. Polegne ju ponovo na postelju od kartona i osluhne srce spustivši uho na male grudi, pa opipa žilu kucavicu na vratu, znaka nije bilo, ni disanje se nije čulo i malo tijelo više nije bilo onako vruće. Ante pogleda širom otvorene crne oči i učini mu se da je u njima video tračak dječjeg veselja što je u zadnjim trenucima osjetilo da nije samo i napušteno. Lagano joj zatvori oči i ponovo uzme u naručaj, a niz obraze mu krenu suze. Izađe iz kolibe držeći malo tijelo, gledao je niz brdo grad pun raskoši, sjaja i zabave, dok se tu, samo par stotina metara daleko ugasio jedan mladi život u bijedi i neimaštini, napušten od svih osim od malog, nejakog brata.

- Bože, ako te ima, uzmi ovog anđelića i posjedni ga u svoje krilo. - reče Ante, pa pogleda u zvijezde i prvo što je video bilo je sazviježđe Velikog Meda kako ponosno čuva Sjeverno nebo i najsjajniju zvijezdu u njegovoj glavi - Mizar.

- Neka Mizar bude tvoja zvijezda Maria Ines i nek te čuva tamo kuda si pošla.-

- Ante … - reče Stipe - … pođimo Ante, ne bi bilo pametno da nas netko nađe ovdje, mogla bi policija postavljat nezgodna pitanja.-

- Imaš pravo … - odgovori Ante, uđe natrag u kolibu, polegne dijete na njenu postelju od kartona i pokrije ju vunenim pončom - … eto sad ti neće biti hladno, lutko mala … - pa se okrene još uvijek preplašenom dječaku - … kako je tebi ime ? -

- Huan ! - odgovori.

- Slušaj Huan, obavijesti susjede ili nekoga koga poznaš, da je Maria Ines umrla … - pođe rukom u džep i dade mu sav novac što ga je imao kod sebe - … ovo je sve što sada mogu učiniti za tebe. Sretno momče. - pogladi ga po kosi i okrene se da otiđe.

- Senjor ! - pozove ga Huan i Ante se ponovo okrene njemu, a dječak mu pruži sombrero - …oprostite senjor.-

Ante uzme šešir, nasmiješi mu se i pođe za Stipom, nizbrdo, put raskošnih svjetala grada.

I danas na zidu u Antinoj kući visi crni meksički sombrero bogato izvezen zlatnim nitima, a za vedrih noći kad pogleda u nebo i nađe Mizar u glavi Velikog Medvijeda, sjeti se Huana i njegove male sestrice Marie Ines, a oči mu se zamagle suzama.

***

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Rođen 1959. u Rijeci. Cijeli radni i više od pola životnog vijeka, plovi na raznim domaćim i stranim kompanijama kao časnik i zapovijednik. Prošao sva mora, oceane i kontinente, bonace i fortunale katkad i jače od 12 bofora. Topio se i gorio. Pomalo već umoran od mora i onoga što more nosi sobom, zadovoljstvo jos jedino nalazi u opisivanju svojih putovanja i avantura. U pripremi roman. Kad je doma, živi na Trsatu.