Bilo je to jedno od onih lijepih ljeta, kad more nije vrvilo strancima i svakakvim siromašnim turistima. Vježbe protuzračne artiljerije bile su na Marleri i Kamenjaku završile, a u Medulinskom zaljevu vladao je mir. U restoranu pomerske marine još se te godine moglo dobro pojesti, a ponuda u Miramaru, u Oštrigi i kod Tri ferala bila je izvrsna, osobito ako si u dobru poznanstvu s vlasnicima i ako si im dobar gost. U Miramaru se moglo u popodnevnim satima, u hladu terase, naručiti par polpeta od folpa i zaliti ih dobro ohlađenom malvazijom. 

Sve te restorane odlikovala je izvrsna riblja kuhinja, a Svebor je kao komercijalni zastupnik jedne jake firme i kao čovjek koji je prodao kuću za više nego dobru cijenu, bio u to vrijeme odličan i dosta rastrošan gost. Tako je nekako u tom seljenju iz restorana u restoran, sredinom proljeća, tko zna gdje i tko zna kako, upoznao Hijacintu, čelisticu, friško udanu mladu ženu i majku slatke Ticijane stare tek oko dvije godine. Cvebino društvo iz marine sve češće ga je viđalo sa Hijacintom. 

Sve više su vukli sa sobom i malu Ticijanu i na kraju, jednoga dana, kao grom iz vedra neba, pala je vijest među njih da se Hijacinta razvela od tamo nekog, njima posve nepoznatog muža i bogami vjenčala za Cvebu, koji je razveden ima par godina. Dakako, uzela je Ticijanu sa sobom, pa je Cveba nenadano morao biti i u ulozi mladog tate, premda tata objektivno nije bio.

  
 

Pijanci ne moraju biti dosadni, ali kad pređu u teoretičare onda su obavezno dosadni. E, pa jedan od teoretičara, specijaliziran za ljetno razdoblje rekao je, objašnjavajući točno vrijeme, i točan sat kad se ovo zbivalo u tom ljetnom popodnevu: To ti je bilo u ono vrijeme, kad je previše kasno da si još uvijek pijan, a prerano za novo pijanstvo.

No, Svebor Zoretić, zvani Cveba ne samo tog popodneva, nego i cijeloga ljetnog dana, nije imao veze s pijanstvom. Čak ni u natruhama od prošloga dana, a možda i čitave noći, prije prošloga dana. Na što bi mogli zinuti oni koji ga malo poznaju. Da, ali čovjeka trebaš dobro poznavati prije negoli izrekneš ili izlaneš sud o njemu ili kažeš, ma znam ja njega. A onaj tko je u to vrijeme iole poznavao Cvebu, znao bi da je on u fazi otrežnjenja od ljubavi, a kod njega to znači bar malo apstinencije od pića. Za Cvebu otrežnjenje od ljubavi ne znači i prestanak ljubavi, već prelazak ljubavnog zanosa i ludovanja u ozbiljnu ljubavnu vezu. U ovom njegovu slučaju, s dotičnom Hijacintom, i prelazak u brak! Istini za volju, uletio je Cveba u brak, a da ni sam ne zna kako. Da bi porazmislio o tome kako je uletio u brak, nakratko je skoro prestao piti, a za njega to - nakratko i skoro, već su veliki koraci. Ne treba smetnuti s uma da je njegovoj apstinenciji u dobroj mjeri pripomogla i Hijacinta. Mjesecima je Cveba pio kao smuk i vodio je po restoranima na kraljevske večere, vjerojatno pijan i ljubav s njom vodio i sve to joj nije baš nešto jako smetalo. Otkako su se vjenčali, Hijacinta okrenula list. Pa je započela jedna lagana, prikrivena bitka oko čašice u Cvebinoj ruci. Ne, nikako otvorena, nego baš prikrivena, s puno obostrane diplomacije. Jer, Bože moj, tko se rodio Cvebi zabraniti čašicu. Nema ga majci.

Christos Dantis preko pola Medulinskog zaljeva prašio je onu žestoku naftalinu Con ventiquatro milla bacci. Dok se devetmetarska Ogla ljuljala na sidru u blizini otoka Ceje

Nagazio je Cveba tranzitor na brodu do daske. Hijacinta pliva, Christos urla, a Cveba razmišlja.

More miriše na lubenicu, ali Cveba to ne osjeća u nosnicama. On razmišlja.

Hijacinta pliva oko broda, roni, roneći pravi spirale i stalno nešto govori Cvebi, gore na brodu, a on se znoji, čini fintu da nešto radi, i izgleda jako zamišljeno. Na njezino čavrljanje, samo mehanički odgovara. Izvadio je iz kraktih hlača upaljač i kutiju sa cigaretama. Zapalio cigaru i kratkim zamahom bacio upaljač daleko od broda, sve jednim okom gledajući ženu. Ona je bila zabavljena igrom u vodi. Onda je zavirio u njezinu platnenu torbicu i među drangulijama pronašao i njezin plastični upaljač. Izašao je u kokpit i ponovno upaljač bacio daleko u more, suprotno od mjesta gdje je plivala Hijacinta. U kuhinji je pronašao zgužvanu kutiju šibica s pola izgorenih upotrijebljenih drvaca. Sakrio ju je u jedan od pretinaca u kabini za spavanje. Još je malo tumarao i čini se napokon bio zadovoljan obavljenim poslom.

Hijacinta se uspela na brod. Gleda Cveba kako joj se tresu ili njišu lijepo zaobljene sise, već prema ritmu brisanja glave ili leđa velikim ručnikom za plažu. Uzeo jedan kraj ručnika, pa joj pomaže oko struka i bokova, a ona se jedva primjetno uvija.

Svebor, zašto se i ti ne okupaš? Bar malo ćeš se osvježiti, iako je voda zapravo kao pišaka, nagovara ga ona, a on je smiruje jačim stiskom preko ručnika i riječima tipa, pa naravno da ću se okupati, zašto smo došli nego da se kupamo, morao sam malo srediti brod, macice koliko puta te moram špotati da pripaziš, i kuhinja i WC puni su tvojih dlaka, Cvebi to, macice, smeta. A Hijacinta trlja krajeve svoje duge kose i odgovara otprilike, rekla sam ti Svebor, jer kod nje nema vokativa, da ženi jedno vrijeme nakon poroda pojačano opada kosa, ne mogu ja tu ništa koliko god pazim, a znaš da ja uvijek pazim. Cveba upada, ne paziš baš koliko bi mogla, otkuda inače toliko dlaka i macice, ti si rodila ima skoro dvije godine, koliko bi trebalo trajati to pojačano opadanje poslije poroda, pa slušaj, tvojih dlaka ima po pajolama u salonu, na jastuku, u prljavom posuđu, jebiga macice što je previše je previše, počisti i ti malo. Hijacinta se ukruti pod njegovim rukama, nemoj me ljutiti, nikako me nemoj ljutiti, što bih ja sve tebi mogla naći, pa šutim i sve na šalu prebacujem, no danas si mi dobar, pa neću ništa reći, misliš da nisam gore u Barcanni čula one tvoje, oni ti nisu dobri prijatelji, oni te iskorištavaju, samo im plaćaš, a kad te nema ružno govore o tebi i s njima se uvijek napiješ, šta nam nije lijepo, ovako uživati, molim te, zapali nam cigarete.

Cveba duboko uzdahne, kao da će nešto reći, pa se predomisli, posegnew rukom u džep, izvadi kutiju, iz nje dvije cigare, stavi ih u usta i preko njih upita Hijacintu, imaš li ti vatre.

Da je pitanje bukvalno bilo bi smiješno, jer ona na sebi ima samo gaćice. No, ona je u načas ostala u nekim svojim mislima, pa nije pitanje ni shvatila ozbiljno. Cveba obiđe provu, spusti se u salon, kopa, psuje glasno i na izlasku dramatično konstatira, pa mi nemamo vatre. Hijacinta dohvati svoju torbu, kopa po njoj i kaže, gdje mi je upaljač? Zar mi nisamo dosad pušili, k vragu, što je sad ovo Svebor? Ne znam macice, možda sam pospremajući brod, greškom u more bacio i upaljač. Morat ću skoknuti na Ceju, gore, po neku vatru.

- Nemoj mili ići gore, molim te! Nemoj mi pokvariti ovaj lijepi dan.

- Macice, treba nam vatra, začas sam gore - dolje. Zak - zak!

- Ma daj, znam ja tvoje zak - zak. Napit ćeš se i zadržati s njima, a ja ću ovdje svisnuti.

- Neću macice obećavam. Nisam ja kriv što su se oni gore nacrtali. Ko ih jebe.

- Obećavaš mili da ćeš me ostaviti ovdje samo pet minuta. Puši mi se.

- Obećavam, macice, sto posto.


I dok si rekao keks, eto Cvebe u malom gumenjaku s motorom od konja i pol. Mol od Ceje bio je na pedesetak metara. Hitro je pristao, podigao petu motora iz vode, vezao se i krenuo uzbrdo vijugavom stazom. Hijacinta jasno vidi svaku njegovu kretnju. No, njegov dolazak primjetili su i spomenuti gosti u Barcanni, Franko, Dino, Zubar, Cuki i Stripoteka, koji sjede na terasi ovog improviziranog bara, u sjeni koju im iznad glava radi jadno razastrta trska. Već su onako dobro podnapiti međusobno otvorili malu kladionicu, koliko će Cveba izdržati na brodu, odnosno, kad će doći gore, osobito što zna da su oni gore. Svi su izgubili u prognozi, svi su mu dali do najviše pola sata, a on je dolje na Ogli, sam s Hijacintom, više od dva sata. A sigurni su da je Hijacinta s broda odstranila i najskriveniji alkohol. Evo, Cveba ipak slavodobitno stiže, s njegovim približavanjem raste žamor među njima, bučnim ga pozdravima dočekuju, a on im dosta službeno odgovara. Pita Devu, vlasnika Barcanne, Deva imaš kakve vatre, nemamo dolje na brodu čime zapaliti cigaru. Nije Deva ni stigao odgovoriti, a Franko će, pa Cveba, prijatelju, zar nećeš malo sjesti s nama. Vrag odnio prešu. Dođi, popi nešto, evo ima tu upaljača, jel tako drugovi? Cveba ni ne gleda u njih, gleda u Devu i očekuje odgovor od njega. A Deva zbunjen, gleda u njih, a ne u Cvebu.

- Dobro, hoće li mi neko posuditi šibicu ili upaljač?

- Eeee, Cveba, smiri se i popi jedno piće, daćemo ti ....

- Dobro dečki, ali stvarno se žurim, eno me Hijacinta čeka, ne može ni cigaretu zapaliti....

- Daj, Deva, natoči mu piće!

- Dobro, ali s nogu, stvarno na brzinu....

- Što da ti natočim?

- Cvebi je jasno da im se makar na kratko mora priključiti.

- Što? čeka Deva

- Ma daj mi...četiri stocka....


U roku od deset minuta, Cveba je po onoj vrućinčini sručio u sebe sedam stockova i doslovce se oteo od njih. Na odlasku su mu dali i tri upaljača. Ide Cveba nizbrdo, prema barci odlučno i malo ubrzano, kao lutka na koncu. Gledaju ga ovi odozgor. Ulazi u gumenjak. Dobro je, kažu, ušao je. Poteže ručicu za paljenje foriborda, odvezuje privezni konop i daje gas, a gumenjak stoji. Motor para uši, a gumnejak stoji. Viču oni odzgor, Cveba!!!, spusti propelu u more, ali Cveba ne čuje od motora, samo daje gas i zbunjeno gleda zašto se gumenjak ne kreće. Napokon i on primjeti u čemu je problem, spušta petu od motora u more, ali nije smanjio gas, pa naglo kreće iz mjesta, umalo završivši u moru. Ipak je sve sretno završilo. Oni gore odahnuli su, a Hijacinta ionako nije vidjela ove posljednje Cvebine manovre. Ona će se ispružena u kokpitu iznenaditi kako je brzo došao.

***


Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Budimir Žižović, rođen u Puli 1949.g novinar u Radio Puli. Vodi emisije o moru i kulinarstvu. Objavio tri zbirke pjesama i dvije kuharice. Piše eseje i književne kritike a priprema knjigu priča "Najbolja jela južno od Tirola" .