Bila je ponosna na tatu i bila je uvjerena da cijeli rod papalina nosi ime po njezinom tati Papalinu. Nisu je baš jako mučili neostvareni snovi. Tek iz znatiželje voljela je postavljati logička pitanja, na koja je Papalin strpljivo i pametno odgovarao. Osjećala se sigurnom u svome jatu i zaštićenom u blizini svoga mudrog tate. Za nju nije bilo nikakve sumnje da će u pelagijskim poljima, dubokim i modrim, svi snovi, pa i njezini neodređeno zvjezdani, biti ostvareni.

Jutarnje sunce podarilo je pelagijskim poljima raskošnu igru boja. A jato papalina znalo je tu igru prihvatiti kao veliku i skladnu svečanost.

***

U dalekom ribarskom naselju živio je Mladi ribar. Kad nije lovio ribu, vrijeme bi provodio sa Svojom djevojkom. Dok je ona upijala mirise daleke pučine s njegova tijela i snivala o veseloj i toploj ribarskoj kućici, punoj dječjeg smijeha, on je sanjao o svojoj Velikoj tuni. Često se, naime, zna dogoditi da dvoje zaljubljenih snivaju posve različite snove i onda kad su najbliži jedno drugom. A to uopće ne mora smetati njihovoj velikoj ljubavi. Ribarski brod Mladog ribara bezbrižno se njihao u lučici. Riblja krljušt i cvjetići kristala morske soli ljeskali su se na suncu.

***

El skombreto je bio ribac u punoj mladalačkoj snazi. Obuzet željom da u dubokim i modrim pelagijskim poljima sretne nekog moćnog i bogatog ribljeg kralja i da mu taj kralj zada sedam nemogućih zadataka, da on sve te zadatke kao od šale riješi, a za uzvrat dobije čast da oribi kraljevu kćer. El skombretu uopće nije bilo važno hoće li to biti kralj Grdobina, Lica ili Morskih lastavica. Njemu je bila važna samo ta velika želja. El skombreto je živio u velikom i moćnom jatu. Mamu Skombru stalno je pitao, zar ja nisam poseban, očekujući, dakako, pozitivan odgovor. A mama Skombra bi odgovarala, ne budali sine i pazi na Velike sjene.

Niti jedna Velika sjena nije toliko velika da ju ne bih mogao pojesti, promrsio bi El skombreto.

On je, valja naglasiti zbog boljeg razumijevanja priče, u svojoj mladalačkoj nepromišljenosti, glad, lov i ljubav smatrao logički povezanim slijedom. El skombreto je htio sve izvan svoga jata pojesti, tj. voljeti. Doslovce sve, u dubokim i modrim pelagijskim poljima.

- Zašto se ovo jato tako sporo vuče, kad su pred nama toliko veliki izazovi?, pitao se zdvojno mladi i poletni El skombreto.

Jednoga dana s udaljenog čela jata prostrujala je konačno uzbuđujuća vijest. Mama Skombra objasnila mu je da se spremi za lov. Pred njima je jato papalina. El skombretu je brzinom munje skočio adrenalin.

Što je to lov, ljubav, glad i adrenalin, za čim je toliko žudio, nije mu bilo posve jasno, ali jedva je čekao da sve to skupa odjednom upozna i podredi svojoj snazi.

***

Bljesnule su boje jata papalina i jata skombra, među uronjenim zrakama sunca, u dubokim i modrim pelagijskim poljima. Ni jedan potez kista ne bi to na ovome svijetu mogao stići. Niti jedan majstor ne bi to okom mogao uhvatiti. Vinula se igra na život i smrt sve do iznad površine mora. El skombreto je jurio, jurio u širokim i vijugavim krugovima, sve dok mu se nije zavrtilo u glavi. Bio je siguran da daje glavni doprinos lovu. A onda se gotovo sudario s mladom i preplašenom La papalinom.

Ona je izgubila u tom metežu tatu Papalina i posve se predala sudbini. El skombreto zateče sebe zbunjenog pred tim nježnim, tankoćutnim stvorenjem. Sva njegova odlučnost učas nestade. Možda bi mu sad pomogla mama Skombra, ali i ona je negdje nestala u ovom metežu. La papalina je lagano drhtala pred ljepotom i snagom El skombreta. Njemu se vraćalo samopouzdanje. Bio je svjestan da mora učiniti nešto zadivljujuće kako bi zaslužio ljubav ovog divnog stvorenja pred sobom. Samo što? Pokazati joj svoju brzinu, svoje boje na bokovima? Primiti je pod svoje okrilje? Zaštiti je od svog jata i od sebe?

La papalina je bespomoćno čekala.

- Jesu li ostvareni snovi ono najbolje što bi riba poželjela? - prostrujalo joj je glavom. Jer jedan od njezinih snova baš kao da bijaše ovakav.

***

Ne čekajući odgovore na njihova pitanja, negdje niotkuda, gotovo nevidljiva i gotovo nečujna, brža od jutarnje zrake, pojavila se Velika sjena i hapila nesvjesnog El skombreta. La papalina ništa nije vidjela i ništa nije shvatila. Tek, El skombreta više pred njom nije bilo. Tražila ga je i tražila. Tražila ga je još dugo putujući sa svojim jatom koje se ponovno okupilo. A onda, jednoga dana, palo joj je na pamet da je El skombreto, kao što je njezin tata jednom rekao, sigurno otišao prema izvoru zraka zalazećeg sunca. Kamo odlaze sve ribe koje bi mogle govoriti o neostvarenim snovima. Ali ih nitko poslije toga nije vidio.

***

Onoga dana kad su se sreli La papalina i El skombreto, na moru je bio i Mladi ribar iz dalekog ribarskog naselja. Lovio je svoj san nad dubokim i modrim pelagijskim poljima, i gle sreće, ulovio ga u liku Velike tune. S tako velikim ostvarenim snom zaplovio je prema dalekom ribarskom naselju, nestrpljiv da se pohvali Svojoj djevojci. Njegova djevojka, međutim, nije imala i njegove snove, nego svoje, pa je rekla, misliš li ti cijeli život provoditi na moru? A gdje sam tu ja?

Mogao bih te pojesti, koliko te volim, rekao joj je sretni Mladi ribar.

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. Budimir Žižović, rodjen u Puli 1949.g novinar u Radio Puli. vodi emisije o moru i kulinarstvu. objavio tri zbirke pjesama i dvije kuharice. piše eseje i književne kritike i priprema knjigu priča "Najbolja jela južno od Tirola" (iz koje je i ova priča).