Od kad pamtim sebe tumaram. Nikad nisam sreo nekog takvog, svi žive u čoporima. Jesam, jednom davno sam mladog mužjaka kojeg su otjerali. Pratio me danima, donosio voće, da ga vodim u svoj čopor. Nisam znao što s njim pa sam mu nožem glavu hop, jednim bljeskom vrat mlad, dvaput je odskočila od zemlje, visoko je šiknula krv gusta. Iz trave je prvo buljio svoje trzaje tijelom i onda mene gušio očima, kao voda duboka. Onda sam danima povraćao utrobu, svoju i njegovu. Onda sam shvatio da ima nešto čega nema, ne čuje se i ne miriše.

Hodam danima, brda livade, šume potoke, klance močvare, rijeke doline, kroz i preko, godinama. U jesen na jug, u proljeće na sjever, inače uz vjetar. Svaku zimu dođem do pustinje iza koje je kraj svijeta. Jednom kad mi dođe prevelika tuga napunit ću mamutov mjehur vodom i otići do samog ruba.

(osobito ruka krvava do lakta zimi miris isparuje, a od vjetra visoravan uskomešana)

Kad mi dosadi putovati pješke, potražim krdo konja. Danima vrebam predvodnika, pa iskočim iz grmlja i na leđa. On se trga baca valja ali ja sam dio njega, onda krene pod kopitima zemlja pod mojim tijelom valovi njegovih mišića pa odignem glavu od grive da osjetim vjetar, za nama ogromno krdo drhti zemlju.

Konji su za vjetar, radi zvuka su stada bizona. Kad ispune cijelu šumu onda sa drveta nekom snažnom mužjaku oko vrata i za grivu. On lud se uokolo zabija i polako kreće rijeka tjelesa prema livadama. Onda ga rukama za rogove i sjednem mu na leđa i urlam iz sveg glasa. Kad se rijeka uznojenog mesa zaleti do kraja od tutnjave više ne čujem svoj glas nego ga osjećam u prsima.

Bojim se jedino vode, guši me, vuče, guta duboka.

Ponekad putujem šumom kao majmuni, kroz granje visoko, kao da letim. Jednom sam uhvatio dva orla, da me odnesu, ali nisu, zemlja me prejako vuče. Gledam ptice.

(naročito krv kad šiklja, sjene oblaka što jure preko visoravni, mišići jurećeg konja, prasak groma)

Glatka stabla u šumi su dobra, ali više volim borove, njihovu hrapavu koru dodirujem.

Kad se popnem na vrh brda dugo gledam uokolo. Nekad napravim branu na potoku pa gledam kako nastaje jezero.

Znam da voda može biti jača od kamena, da biljkama treba zemlja, sunce i voda i da rastu iz vlastitog ploda, da vatra umire bez zraka, da sunce dolazi s istoka ali grije s juga, i još puno toga. I po noći znam gdje je sjever i jug, po zvijezdama. Znam napraviti viseći krevet od sušene kože i bizonovih crijeva u kojem me nitko ne može iznenaditi dok spavam. Znam napraviti nož, bez njega bih bio već davno mrtav.

Kad sam gladan lovim predvodnika stada, a ne kao lavovi. Ako je jako star i umoran, onda ga pustim.

Bojim se jedino groma. Zato kad je oluja stanem na vrh brda i čekam da se spoje bljesak i zvuk, kao ženka koja brani mladunče od lava.

Kad me ubode dvoglava zmija mišići mi skidaju kožu s tijela, bol je najveća. Onda mi iz očiju teče voda kao onom mladom mužjaku bez glave kad me buljio očima.

Ali mi ponekad dođe tuga kao žeđ nepromočiva. Znam da postoji nešto jače od srca što u mojoj šaci još kuca, jače i od groma i od vode koja me upija duboka. To se ne vidi, ne čuje i ne miriše, ali je najjače. Ali ponekad sumnjam. Znam da sve što je živo jednom umre, možda neću dočekati, bojim se.

Kad mi je najjača tuga, potražim špilju u kojoj su ljudi. Upadnem iznenada i ravno prema čuvaru vatre. Ako pokuša pobjeći, ulovim i ruku mu u vatru. Vatra se mora čuvati. Ne volim one koji se boje. Onda im donesem jelena i odem.

Kad me tuga najjače, zavučem se i sklupčam. Onda se sjećam i onog što se nikad nije dogodilo. Gledam je veliku i glatku dok spava pa uđem duboko u nju, unutra spavamo kao jedno. Tuga i sreća su jedno.

(pogotovo ženka koja stenje, kao voda duboka, kao vjetar u šumi, kao da nisam sam i jedini)

Ponekad mi zatreba ženka. Onda potražim čopor sa zdravima. Priđem polako, da me primjete. Uvijek me dočeka vođa, ogroman kao gorila i tijela punog ožiljaka, iskešenog zubala. Hodam mirno, kao da ga ne primjećujem, a kad se s toljagom zaleti na mene potegnem nožem između nogu mu nagore trbuh otvorim ga i prsa sve do vrata. Stane iznenađen me gleda dok ne shvati da su mu iscurila crijeva, onda ih brzo hvata i sprema. Mužjaci se razbježe, ostane drhtava gomila, stisnute ženke. Sjednem ih gledam mi ga vide među nogama pa se počnu gristi gurati guzicama prema meni koja će prva, izaberem mlade bez dlaka na leđima oplodim i odem.

Tako, do sada.

Ljeti dođem do kraja na sjever, do velike slane vode. Ljudi koji žive na otoku omataju se u kože neke čudne životinje. Nekad dođu na zemlju po hranu. Plivaju u izdubljenim stablima, ostanu suhi. Jednom sam ulovio nekog visokog, bio je slab kao mlada antilopa, pa sam ga pustio. Od onda više ne dolaze. Zato sam se začudio kad je ujutro prošla ispod mog visećeg kreveta, s tankim nožem na dugačkom štapu i skinula drugu kožu na pijesak. Potpuno bez dlaka, i glava uspravna! Prošla je kroz šaš, otišla u vodu do pojasa i postala nepomična. Brzo sam skočio iz kreveta i čekam na obali kraj njene kože, spreman da ju oplodim.

Ali kad se okrenula prema meni

Svoja koljena je gledala dok se vraćala kroz plićak, a i ja, nisam mogao više, prema tamo, jer kao da me tuga, jedan bljesak vode dok nije izašla, skinula živu ribu s noža, i podigla pogled. Ma ne znam kuda sam ja, valjda još u koljena, nisam mogao više u tom trenu.

Prvo je sakrila rukom tamo, ono mjesto gdje ženka stenje, kao što zvijeri skrivaju rep kad bježe, vidio sam ga, tamo ima dlaka, proviruju među tankim prstima, drugom rukom je grudi i okrenula se, široka leđa, napeta, noge kao ptici razmaknute, i ako se sagne da ga uguram ja ću je uzet, klupko glatko, odnijet je sklupčanu dok spava i stavit svoju glavu na njena koljena.

Neće se sagnut.

Nego je zgrabila nož, okrenula se i uspravila, nasuprot, kao dva jelena, grudi stvrdnute od krvi uskomešale, velika, prvi puta kao da nisam jedini, pokazuje zube, i očima, ne okreće guzu nego gleda kao da će odrezat ga.

Pobjegao sam, od kad sebe pamtim prvi puta, skrivajući rukom ga, ne bojim se ničega, ali ona me gleda očima.

(prije svega samrtni hropac lava, srce što istrgnuto u mojoj šaci još kuca, urlik koji pokreće stada, sve je to ništa prema očima)

gledam je izdaleka, nekad sam lovio zvijeri, da osjetim srce u šaci, i tijelo konja kao dio mene, sad samo čekam da me pogleda iznutra, zaljulja kao oluja, hoću da me čuva od groma

hoću da me vidi kad se borim, zvijeri dočekam okrenut leđima pa ih u skoku, iskosa, treptajem oka, lovim samo predvodnika stada

donio sam joj voće, pustila me da dođem blizu, nije nož uzela

sjećam je se otkad pamtim sebe, otkad znam da je sreća tuga, više ne skida drugu kožu kad lovi, jede ribu, voće je uzela !

kao kad se u snu sjećam kako letim, tako i sada kad me gleda

otkad pamtim sebe tumaram, a ona ne ide nikuda, sad je zaspala, onako kako je se oduvijek sjećam, pa uđem duboko u nju, da spavamo kao jedno, da je čuvam, ali ne mogu sada, ne bojim se, ali cijeli dan nisam trčao ni jeo, idem sada

kao bijesni majmun trčim prema šumama, bojao sam se da me ne otjera, to je, zato bježim, moram nazad

ulovio sam jelena, ali što ako je otišla, ako ju je neka zvijer napala, trčim s jelenom na leđima, najbrže što mogu, da ju vidim, da istjeram prokleti strah iz mišića

donio sam ga, živog, istrgnuo srce, uzela je, i bacila na pijesak, odgurala me u vodu, trlja me rukama, nemam zraka, dignem se da udahnem malo dok mi nije opet skočila na leđa

onda me odvukla u krevet od šaša, pokriven kožama, ostala mi ležat na leđima, osjećam joj srce, lupa, i najednom odletila

Sve što se dogodilo do sada bilo je davno prije

Sad je ušla i tjera me da se okrenem, da legnem na leđa, trese se, bulji me očima, drhtavim rukama mi lice

i ona mene, žen'a, sprijeda, očima

me usnama, me rukama, posvuda,

me gleda,

i rukama, i nogama, i tijelom, usnama

smo jedno,

i krv što šiklja iz tek iščupanog srca i miris zemlje dignute bjesnim kopitima i oluja što čupa stabla, sve u jednom dahu našem jecaju

i očima