Naručuje kamenice. Ja ne želim. Šest komada u porciji. Gleda me, kao da me pita na što me podsjećaju. Kamenice?! Na pičku, samo mu to ne želim reći. Smješka se, kao zna na što mislim, ali zna i da sam pristojna.
-Mene podsjećaju na bisere – sere da ga kamenice podsjećaju na bisere.
-A prstaci?
Ne ide mi sirova hrana, pogotovo ne u ovu kišnu jesensku noć. Bez predjela. Odlučim se za meso, bez obzira koliko je restoran poznat po ribi. On će od tune, sushi, koji izgleda kao tanko narezana pička.
- A na što vas ovo podsjeća – pitam ga ljubazno.
- Na ocean, na prostranstvo…
Ispričavam se, povraća mi se, žurim u toalet. U toaletu, skidajući gaćice i sjedajući na čistu zahodsku školjku, mislim što mi sve ovo treba. U stvari, mislila sam da će biti dvojica, on i njegov zamjenik, ali ispričao se, nije mogao stići. Da je došao, oni bi nešto pričali za večerom, objašnjavali mi, ja bih klimala glavom, smješkala se, fino jela, a onda bi me u sobi, sa svake strane po jedan, začepili… I to je to! S kurcem u ustima mogla bih šutjeti, ovako, s njim sama, morat ću o nečemu razgovarati. O čemu?!
Brišem se, kao da sam nešto obavila, potežući vodu. Pogledam se u ogledalo. Nisam jako ostarjela.
Smješka se dok prilazim stolu. Ustaje, odmičući stolac na koji ću sjesti. U svakom slučaju u istom smo hotelu do sutra, i zajedno se vraćamo u Zagreb. Ovo je prvi put što je izostao, zamjenik mu, ispričavajući se nekakvom nesrećom na putu. Dopredsjednik, ili kako se to već zove. Zaposlili su me u svojoj tvrtki samo zbog ovakvih izleta, ali dogovor je bio – u troje. Jednom tjedno, četiri puta mjesečno, ljeti ne. Ljeti su sa svojim obiteljima. Što mi je i odgovaralo.
- Šutiš? – gleda me.
- Ne šutim, svrbi me pička, pa ne smijem govoriti …
- Jesi li čula da je sada moderno to raditi na javnim mjestima?
- Misliš, jebati se?
- Da…
- Ne znam zašto se sramiš reći tu riječ?
- Ne sramim se, ali mislim da je bitnije znati na što se misli, bez obzira kojim je riječima to izrečeno.
- Točno, ja mislim na jebanje? Ti?
- I ja.
Konobar je donio glavno jelo. Meni pečeno meso, njemu ribu, poveliku.
- Kad kažeš javno mjesto, na što misliš? Na centar ovog sela, na primjer? Mogli bi se popeti na stup, koliko znam danas nije nikakav praznik, mislim nema zastave, i lijepo se gore pojebemo. Još ako ima malo vjetra, kad svršiš, kurac ti zavijori…
Nije mislio na takva javna mjesta. Mislio je na Pariz, London, New York i Moskvu.
Pita da li želim nešto slatko. Ne, ali bilo bi lijepo da on pojede ananas, jer nakon toga sperma lijepo miriše, ugodnog je okusa.
- Konobar! Porciju ananasa – zahvalim mu, iskreno.
Iskreno, kako mi odjednom prizna, često je razmišljao da će se jednog dana ovo i dogoditi.
- Jebate, što je?! Izgubio si pamćenje? – ne razumijem što mi hoće reći.
- Mislim, to da ostanemo sami, bez njega – zamuckuje, srami se, valjda se nije zaljubio.
Šuti, pa reče:
- Iskreno, moram priznati da se malo plašim ostati sam s tobom. Znaš, ne trebam te podsjećati kako je to uvijek do sada izgledalo, ali sada… Mislim…
Nisam htjela priznati da sam na isto mislila već prije, ali da me baš tako grozno muči, to nisam mogla reći. Jebi ga. Sam će me, može birati kako i koliko.
- Hajde, nešto ćemo smisliti. Ti imaš kurac, ja pičku, pa... Mislim...
Platio je. Hotel je bio u blizini restorana. Soba na prvom katu. Kupaona. On hoće prvi.
Kad sam se otuširala ležao je na krevetu, francuskom, glavom podbočenom u smjeru TV prijemnika. Gleda. Skinem mu hlače, svilene, duge, pokušavajući ga…
-Nina, nemoj… htio sam ti reći, ja sam zaljubljen u njega.
Gledam ga…Znači ja sam…
-Ne, jer on to ne zna, ali molim te, nemoj mu reći.
Okrenem se na drugu stranu. Nisam bila ljuta, ali iznenađena svakako.
Kad sam malo razmislila:
- Zašto bih mu rekla. Nema razloga. Laku noć…
<
